Miroslav Kirin je rođen je 1965. u Sisku. Školovao se u Petrinji i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao engleski jezik i književnost i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju, prozu i prijevode s engleskog jezika.
Objavio je:
Od nje do vječnosti, nagrada Goran za mlade pjesnike, 1989; Tantalon, 1998; Album, Nagrada Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u 2001; Zukva, 2004; Iza renesanse, 2004; Jalozi, 2006; prijevod knjige Udaj se za mene (John Updike), 2006.
* * *
NETKO je prevrnuo mravinjak.
Tisuće mrava dalo se u bijeg.
Čuje se meko tap tap:
Petogodišnji dječak.
Još ove i ove, kroza stisnute zube
kaže taj dječak, sve ih treba potamaniti.
Diže svoje meke ručice u zrak,
i s njima prizor malog pogroma.
Ali onda se dogodi trenutak neočekivane nade
(uvijek ga treba omogućiti, ma koliko sve bilo jalovo):
dječakova se šaka odjednom zaledi u zraku,
počne podrhtavati, kolebati se,
koža samo što se nije raspuknula od napetosti,
neće se ta mala šaka spustiti, neće više udarati,
oklijeva dječak, ne shvaća što se s njim zbiva,
zbog čega je zastao, tko vuče njegove ruke uvis
prema točki mirovanja,
koji se to savjesni bog upleće baš sad?
Pa se čuje prasak, čujan samo mikrosvijetu,
šaka se odledi, i dječak ponovno gnjevno udara.
* * *
BILA JE PROGNANA: voda ju je
spokojnu nosila na svojoj koži.
Suncu je odmah bilo teško
te je povuklo svoj odraz.
Je li stigla tama? Vjerojatno
jest. I za njom jato crnih muha
nabreklih od žudnje za oplodnjom
svijeta. Bilo je nečega bez težine. Živjelo
je u vodi i voda
je živjela u njemu.
Nešto je potom palo u vodu,
usrknulo u sebe
mulj, otplivalo gore. Je
li stiglo gore? Vjero-
jatno jest. I za njim jato
crnih riba nabreklih od žudnje
za prohodnjom ruba, bešumnom
prelasku u drugi svijet.
Tko je onda
prognan? Nitko
nije prognan. Sve
je čista radost.
* * *
SASVIM JE UNUTRA otišlo.
Dijete je bilo lješnjak.
Među visokim, hrapavim stablima,
o nečemu se još uvijek moglo razgovarati,
nešto je još uvijek moglo
dobro kriknuti u zelenilu.
Gdje nije bio nitko,
i gdje smo bili svi,
lješnjakova boja i sjeta
usred užitka
* * *
KROZ ZRAK ŠIŠTE svjetlucava
bića: plova riba, jato ptica, roj mušica-
otkidaju me od težine hodanja,
otkidaju me od prisile disanja.
Jesi li ih vidio?
Znaš, otvoriš prozor i, ako si sretan,
ugledat ćeš ih. Ne,
ništa nisam vidio.
Jesi li otvorio prozor? Jesam.
Znači, prozor imaš. Da.
Pa kako ih onda nisi
vidio? Jesi
li slijep? Nisam. Jesi
li sretan? Ne
mogu odgovoriti. Ne
možeš odgovoriti? Da.
* * *
ZAMRŠEN narod na koturaljkama
odlazi niz brijeg.
U podnožju slama, hrpice
puste zemlje.
Čekaju i kola hitne pomoći u kojima, zbog štrajka,
ne sjede bolničari nego donekle zdraviji bolesnici.
Operni pjevači uzbuđeno podmazuju glasnice
svježim žumanjkom.
Smetlari metlama
čiste sve riječi u novinama.
Zidari ubrzano razgrađuju kuće
kako bi propustili smušenu gomilu.
Seljaci brže-bolje beru jabuke
i sijeku voćnjake.
Pisci čitaju svoje pjesme i priče
od kojih bi i ptice zanijemjele.
Sve je sad čisto i nijemo,
nitko ne govori, nitko se ne miče,
pa neka napokon prođe
taj narod na koturaljkama!