Krešmir Bagić je rođen je 1962. u Gradištu. Šef je Katedre za stilistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1996. do 1999. godine radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni. Voditelj je Zagrebačke slavističke škole. Pesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Autor je četiri naučnoesejističkih knjiga: Četiri dimenzije sumnje (koautor, 1988), Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999) i Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), zbornika Važno je imati stila (2002), književnokritičke knjige Brisani prostor (nagrada „Julije Benešić“, 2002), antologijskih izbora suvremene proze Poštari lakog sna (1996) i Goli grad (2003) te Rječnika Trećeg programa (1995).
Objavio je:
Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem – nagrada „Goran“, 1988), Između dva snažna dima, 1989; Krošnja, 1994; Bršljan, 1996; Jezik za svaku udaljenost, 2001; Le palmier se balance, Pariz, 2003; U polutami predgrađa, 2006.
SLIJEPA SVETLOST
– tko stanuje u ruži
– nitko
nitko stanuje u ruži
otvara i zatvara prozore
udiše zrak
– a zrak
kakav je stanar taj zrak
– uredan
redovito plaća najamninu
nema veliko društvo ne buči
otvara i zatvara prozore
– ali tko napokon stanuje u ruži
nitko ili zrak
– nitko a zrak plaća najamninu
ruža sanja prolaznike
otvara i zatvara latice
pa se čini da netko u njoj diše
MRAK U SLIKOVNICAMA
ravnica mi prilazi odasvud
ili ne prilazi
nalazim je
stojim penjem se silazim
ona me gleda
kaže: tu smo
šetam gradom ona pogledom ruši nebodere
kaže koraku: more ne može skočiti u vodu
zato nam rastu brodovi
ravnica stanuje u meni putuje
gdje ja stignem ona se
odmori
dok je još u slikovnicama mrak
ravnica ustane odjene se
i čeka
ono što s njom dijelim
sva mi je imovina
tu smo
široko smo
PISMO
eto
sve mi nestalo
ali ti me pišeš dok te pišem
pa je ionako sve tu
pa sam ionako nag
u gradu koji ne zna stati da ga pozdravim
zašto
pitaš komu je ruža još rekla da je ruža
zašto kad znaš da već mrakom ulatičen je ovaj grad
ljudi pitaju kako se zovem
a plavičasti dim obrasta usne i obrve
i ne izlazim iz šume
mračne nepristupačne
jer ne znam
da
dobro ti je rekla ruža:
volim mu reći ‘dobar dan’
jer on me uvijek izgubi
(eto. i ona zna. sve mi nestalo.)
pa laticama zarobim jesen
malo budem vjeverica
malo pjesma
uh
teška riječ
hoće li već netko nagovoriti taj snijeg da se otopi
s milijun bijelih tona na leđima
ne mogu pahuljati
istočio sam se u osam krasnih kuća:
5 bis, rue alfred dehodencq
(ali ni u jednoj ne stanujem
morat ću ih sve srušiti)
i
piši me dok te pišem
znaš i sama da je razgovorivo
izgubiti se u nepoznatu jeziku
kući od pruća u kojoj olovka budi svjetlo
koje je ruža koja je dim
koji je plavičast
kao ples u suznim očima
kad sve mi nestalo
zarez
HRVATI
u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga
svakog dana poslije pet
tri hrvata šetaju lijevom stranom seine
i žučno raspravljaju o situaciji u domovini
prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir
svakog dana poslije pet
tri hrvatice šetaju desnom stranom seine
razmjenjuju ženske časopise recepte
i kude francusko brašno za kolače
prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica
hrvati i hrvatice se susretnu oko šest
na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje
– nakon što se pošteno izljube –
odmah počnu pričati viceve o srbima
i ogovarati francuze
u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga