‘Beograd za pokojnike’ je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?
Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost), žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom – u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi – skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane. Međutim, nije to sporno; ionako ogromne količine keša u svim agregatnim stanjima kolaju mekom granicom bez obaziranja na, kaže nam na dječje iskren način glavni junak romana Peđa, „zanavek objavljenu mržnju između dva nekada bratska naroda“.
Ono što je sporno, a postaje svake godine sve očiglednije jest smisao cijelog VBZ-ovog natječaja. Krenulo je odlično i relevantno 2002. s Mlakićevom pobjedom, a pad je počeo već iduće godine s političkim kompromisom: željeni iskorak VBZ-a na srpsko tržište na tron je, uz neupitnog Koščeca, ustoličio i neusporedivo lošiji roman Jelene Marković. Otad je svake godine sve lošije i sve tužnije, uz povremene proplamsaje standardne prosječnosti (Šalković, Bazdulj Hubijar), koji bi trebali predstavljati lošije godine u povijesti nagrade (kao što i Booker ima lošijih godina), a ne njezine vrhunce. Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji, postavlja se jedino moguće pitanje: kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš? Na površinu naše književne močvare svake godine, nekako u ovo doba, nadođe kužan miris neobjavljene regionalne književnosti koji se čuje na kilometre i kao da upozorava: haloooo, već se dugo kvarim i opet vam ponavljam – sve su manje šanse da će ovaj natječaj otkriti novog regionalnog autora sa svjetskim potencijalom koji će objavljivati milijune primjeraka; za VBZ, dakako. Čak dapače – svake godine regionalni pisci pišu sve lošije. Jako bih volio da se varam, no mora da je to smrad od nekog trupla s dna.
Dodatna zamjerka VBZ-ovom izboru je i evidentni nedostatak uredničkog upliva – doima se kao da knjige idu u tisak točno takve kako su stigle na natječaj, tek ugrubo lektorirane, bez imalo uredničkih intervencija. Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice: „Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.“ To nije jedini takav slučaj – na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev! Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.
No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana. Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu – nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda. Potom, u bilješci o autoru na kraju knjige Crnković se hvali da piše na više jezika, pritom misleći primarno na srpski i hrvatski, neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).
Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva. Glavni je junak Peđa, Beograđanin neodredive dobi, ali očito u permanentnoj krizi srednjih godina koja se kombinira s onom, i psihički i doslovno, egzistencijalnom. Roman je, bar logikom imena Predrag-Peđa, očito autobiografski (i zato što se drugi sporedni likovi nazivaju tek inicijalima N. ili Đ. – valjda da se pravi ne prepoznaju), ali teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: „Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam“. Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže – prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest. Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: „(…) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti…“
S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda. Međutim, to još nije sve – u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.
Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio. U VBZ-u zaista sjede dobročinitelji, ali ovim trendom za sve će biti bolje da iduće godine nagradu odmah daju u dobrotvorne svrhe, ili da je barem dodijele uvjetno, ako pisac-dobitnik svoj talent potvrdi nekim ozbiljnijim djelom u roku od, recimo, tri godine. Zadie Smith je, primjerice, svojim nedavnim predsjedanjem književnim žirijem i odbijanjem da se dodijeli nagrada pokazala da se i na taj način može poslati željena poruka mladim i nadobudnim piscima. „We could not find the greatness we’d hoped for“, rekla je tom prilikom Zadie. I pogodila točno u metu.
Na kraju, za sve one hrabre i odvažne koji se ne boje suočavanja s ružnom stvarnošću, donosimo i potpuni popis svih osam dobitnika ove književno sve manje relevantne, ali, u doba krize, financijski sve bitnije nagrade, i to kronološki nerazbacano, ali obrnutim redom – služeći se Peđinim rječnikom, kao u Nolanovom Mementu:
2008. Predrag Crnković, Beograd za pokojnike
2007. Svjetlana Gjoni, Nula Nemo
2006. Hrvoje Šalković, Pravi se da ovo nisi vidio
2005. Nura Bazdulj Hubijar, Kad je bio juli
2004. Davor Špišić, Koljivo
2003. Jelena Marković, Escajg za teletinu / Marinko Koščec, Wonderland
2002. Josip Mlakić, Živi i mrtvi
Izvor: Booksa Božidar Pavlović