SPLIT – Redatelj Rene Maurin, gost iz Slovenije, pokušao je taj ljubavni vodvilj prikazati kao nekakvu jako zeznutu suvremenu dramu koja je uz to jako smiješna. U tome mu je nastojala pomoći sama nova ravnateljica Drame splitskog HNK Dubravka Lampalov koja je zajedno s njim tekst adaptirala tako da su u njega ubacili stihove Lepe Brene, Bore Čorbe, dvije psovke, javnu televiziju te riječi mafija i SMS.

Takvu budalastu ideju redatelj je podupro još budalastijom odlukom da se glumci još povrh toga moraju kreveljiti. Tako iz čista mira počnu oponašati Muju iz vica, Jajana iz „Noćne more“ te još neke takve likove s govornim ili „zavičajnim“ manama. Budući da je posrijedi klasičan tekst, ovakav zahvat na njemu je klasična glupost.

Nenad Srdelić koji igra naslovnu ulogu Bartoloa shvatio je da redatelj ne shvaća da predstava koju radi niti je živa niti je smiješna pa je lukavo zaigrao tiho, gotovo kao da ga nema na sceni, da bi nakon sat i pol uspio narasti do kakvog-takvog smijeha. Predstava, što je možda, uz scenografiju Zlatka Klauzarića Atača, jedina korisna kvaliteta, jest revija mladih glumaca.

U naslovnoj ženskoj ulozi Rozine pojavila se studentica glume Andrea Mladinić. Zvonkog glasa i s tremom skrivenom mladenačkom energijom mlada je glumica uspješno poletjela, pa makar i s ovakvog provincijski zapuštenog aerodroma. Mijo Jurišić u ulozi Figara žrtva je redateljeva nepoznavanja glumaca pa je toga blagog mladića gurnuo u ulogu energičnog zloćka.

Nisu loši kostimi Marije Žarak. Ali, u slaboj su vezi s tekstom, još manje podupiru ideju da bi Figaro mogao živjeti i tu negdje u Splitu. Konačnu negativnu ocjenu predstavi donosi redateljev „egzistencijalizam“.

Akteri, osim što znaju slati SMS-ove i vjerojatno tko je Vanja Sutlić, još i nisu zapravo akteri nego su psihički bolesnici ili pak roboti koji iznose svoje ludilo tako da se ili tresu ili nariču, a neki su odjeveni i opremljeni sjekirama kao mesari. Zašto? Kome je to smiješno, a kome strašno?

Izvor: Jutarnji hr Tomislav Čadež