U izdanju „ZALIHICA“ d.o.o. Sarajevo pre, nešto više od godinu dana iz štampe je izašla poetska knjiga Mensura Ćatića, „Pjesme za drugo mjesto“, kao šesnaesta knjiga biblioteke „Iza riječi“, koju je uredio, Almir Zalihić, a odštampao „DES“ iz Sarajeva. O ovoj, nadasve intersantnoj zbirci pesana, poetesa, Danja Đokić je zapisala sledeće:
„Kineski car upitao je poznatog budističkog učitelja može li pokazati prirodu osobnosti na neki lako vidljiv način. Kao odgovor na to, učitelj je šesnaestokutnu vladarevu dvoranu od poda do plafona obložio ogledalima. U sredini dvorane objesio je upaljenu svijeću. Kada je car ušao, mogao je vidjeti na tisuće upaljenih svijeća u bezbroj ogledala koja su odražavala jedno drugo. Onda je učitelj svijeću zamjenio malim brušenim kristalom. Car je sada mogao vidjeti taj kristal kako se ogleda u svim mogućim pravcima. Zatim mu je učitelj pokazao na jednu od stranica tog kristala, i kad se car u nju zagledao, mogao je vidjeti čitavu dvoranu sa hiljadama kristala koji su se odražavali u svakoj od stranica tog kristala u sredini. Učitelj mu je zapravo pokazivao kako i najmanji dio sadrži u sebi čitav Univerzum. Istinska praznina nije prazna, već sadrzi sve stvari. Tajanstvena i bremenita, praznina stvara i odražava sve mogućnosti. Iz nje izranja naša individualnost, koja može biti otkrivena i razvijana, ali nikada posjedovana ili fiksirana. Osobnost je sadržana u ne-osobnosti, kao što je plamen svijeće sadržan u velikoj praznini„.
(Jack Kornfield, A Path with Heart)
Zašto ovako počinjem govoriti o stvaralaštvu pisca – pjesnika i prozaiste, Mensura Ćatića. Možda zato da bi shvatili kako napisano nije samo ono što je pisac, odnosno pjesnik htio reći, nego i ono što mi možemo i zapravo moramo osjetiti i vidjeti, kad nam se daju neke naznake, smjernice u koje nas se uvede i dovede pred sam čin samospoznaje i samoodređenja.
Zbirka pjesama „Pjesme za drugo mjesto“ čiji je autor Mensur Ćatić, došla mi je jednog dana u ruke, kao neko posebno određenje i prosvjetljenje, gdje sam, ćitajući stranicu po stranicu, pjesmu po pjesmu, ulazila u jedan svijet sasvim blizak svima nama, jer je taj svijet zapravo naša realnost, nimalo uljepšana, jer je naša svakodnevnica i gledanje na svijet čovjeka koji to stihovima govori, a nas podsjeća da je to ono što mi sami sebi nismo znali definirati, osjećajući to i defilirajući životom, pronalazeći se u ovom svijetu, takvom kakav je.
Nisam osoba koju je lako oduševiti na prvo čitanje, prilično sam izbirljiva u krajnjem odabiru štiva koja čitam, ali me umjetnost ovog pisca osvojila na prvi, drugi i sve ostale poglede… Dakle, ono što vam preporučujem, preporučujem iz sveg srca, znajući da ćete čitanjem poezije, ali i proze ovog pisca postati i ostati bogatiji za jedno novo, posebnije, kvalitetnije sagledavanje poetskog izričaja, iskustva, ali i samih pogleda na život, jer poezija ovog pjesnika je njegov stav prema životu. Poeziju on ne podređuje životu, nego obrnuto, život podređuje poeziji, doživljavajući je kao disanje, kao hranu, koja će u svom nematerijalnom obliku kolati njegovim krvotokom, ali bez koje taj krvotok ne bi imao snagu i mogućnost opstanka. On nam ne dijeli lekcije, ne mudruje, ne daje naravoučenja. On nas uvodi u svoj svijet, odnosno u njegova četiri zida duše i neomeđenost razmišljanja, shvaćanja i prihvaćanja… On svojim stihovima čitatelju stavlja akcenat na ono što je važno, što misli i želi reći, ali onda ostavlja otvoren prostor da čitatelj sam donese sud, da razumije, da pročita i isčita na svoj način, koji ne mora biti identičan sa pjesnikovim, ali je jednako ispravan, odnosno neispravan…
Pjesnik progovara narodskim jezikom, ali mu daje univerzalan oblik i filozofski smisao u kojem je jednostavnost života jedini mogući način ostanka i opstanka, Njegove stihove možete isčitavati na stotinu načina, njegove misli i prelasci sa odjeljka na odjeljak, ti nagli skokovi i premoštenja, zapravo su svojevrsni znaci „interpunkcije“, gdje jednu riječ ili stih možemo gledati kao zarez u prvom čitanju, kao točku u drugom čitanju, ili eventualno tri točke u nedovršenju razmišljanja, odnosno nedoumici. Možete ih gledati kroz različiti spoj svjetlosti i sjene, odraze u ogledalima, što su zapravo odrazi naših raspoloženja u duši… ono duboko naše Ja u Nama, što bi da se pročita, isčita – danas kao trajanje do vječnosti, a sutra kao vječnost u trajanju.
Riječ je o umjetniku pisane riječi, rekla bih virtuozu, koji se riječima tako spretno igra, koji ih brusi, oblikuje, dajući im poseban pečat, koji ih kuje u nove izvedenice i rasčlanjuje na proste čimbenike, koji ih uvezuje i razvezuje kroz ritam odnosno neodređenu formu, tako da se jedna pjesma može gledati kao cjelina, ili pak kao više završenih odjeljaka, zasebnih cjelina, uobličenih u jedan zajednički okvir, kao preplitanje stihova i stilova.
Paradoksalne situacije, koje on vrlo spretno prepliće i veze u stihovima, daju jačinu i naglasak osnovnoj ideji koja se naizgled ne vidi u slijedu misli koje nekad izgledaju naoko nabacane tek tako, ali su zapravo savršeno iskorištene za prijelaze i pojačanja emocionalnog doživljaja… Uz korištenje oksimorona i frazema, on pobija logiku i negira klišeiziranost nekih uvriježenih pjesničkih izraza, tjerajući nas na razmišljanje da li je završetak zapravo neki novi početak sa istom radnjom, ali gledanom iz suprotnog kuta… Svaka njegova pjesma kod ponovnog čitanja izaziva novi osjećaj i doživljaj, što još više daje na snazi i kvaliteti napisanog…
Kad krenete čitati stihove iz ove zbirke, samo otvaranje korica će vam reći: „Dobrodošli u svoj svijet razmišljanja o životu, u samospoznaju, u život oslobođen uljepšavanja i ogoljen do kosti, gotovo do same koštane srži“. Uživajte u tome.
Danja Đokić
Mensur Ćatić rođen je 7. juna 1959. u Doboju. Po zanimanju je pravnik. Najveći i najljepši dio života proživio u Odžaku. Gimnaziju završio u Modriči. Živio je u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Sada živi u Visokom.
Objavljivao pjesme u novosadskom književnom časopisu“Polja“ i sarajevskom „Životu“ i prozu u beogradskom časopisu ,,Priča“. Povremeno piše kao kolumnista za hrvatski internet portal „Svijet kulture“.
Za pjesničku zbirku „Rutinski zahvat“ 2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu.
Izdavačka kuća ,,Zalihica“ Sarajevo u oktobru 2008 izdala mu zbirku pjesma ,,Pjesme za drugo mjesto“
ZAVARIVANJE
Odreknem se pisanja
uz jutarnju kahvu pod beharli
granom i pridržavam
komšiji željeznu ogradu dok
zavarujemo, dakle, zajedno
on me ruži što ne stavljam naočale
Pritisnem rukom oko
i vidim svoju zjenicu
u crno bijelo crvenoj tehnici
i kunem se Bogom
u sredini svoje zjenice vidim
kako kuca moje srce
U noći stanem pred ogledalo
brijući se i izgledam sasvim obično
kao Krik Eduarda Munka
KOŠMAR
samo je jednom u snu bilo
toliko važno da nešto kažem
i pokušavao sam reći
gurao kroz usta riječi kao da guram
rođenu djecu kroz prozor
i nijedno sigurno u moju ljubav nije
pustilo ni glasa
SURFANJE NA DASCI
cijeli dan je čistila kupatilo
i ja sam opet zaboravio
da spustim ili dignem dasku
ne mogu da se sjetim
volim je ali ne znam
(pješke, Hamlete… pješke)
OSICA
madrid, 23. juna 2006., jutro
‘’jantar sa paukovom mrežom i ulovom
pronađen je u španjolskoj…
u sto deset miliona godina
staru mrežu
uhvatili su se jedna muha, kukac i crvić
a ostala je i osina nožica…
nalaz pokazuje da pauci love
insekte na jednak način
već jako dugo
rekao je zoolog david grimaldi…“
stokholm, podne
u invalidskim kolicima, bez nogu i proteza
ulazi u modnu kuću HM
ratni veteran sa balkana
i uspijeva ukrasti skupocijenu haljinu dior
stokholm, noć
čitam pjesmu „izložba na drvetu“
koju je napisala moja kći
u pjesmi, na jednom mjestu
pominje se osica
U TOKU PROJEKCIJE
ona odabere mjesto
razapne nebo
rasklopi stolice
nagovori grlicu
da pjeva
ja skupim grančice
i ubijem grlicu
nabijem je na ražanj
i ona krikne
grlica je gotova
izvadimo sendviče za doručak na travi
zahladni padne kiša i smrkne se
kao da smo izašli u kino kad
kod kuće upalimo svijetla
(vidi se ko je plakao
u toku projekcije)