Zdravo Frido, sretoh danas tvoje tamne oci, gledajuci knjigu sa tvojim slikama, poklon moje prijateljice. One mi pricaju mnoge price o tebi i tvom putu. Tvoj pogled u meni budi zelju da i ja tebi pricam i puno ti kazem,ali to mi je nemoguce,znam da me ne mozes cuti, zato cu svoje misli staviti ovdje. Ne znam gde si sada,ali znam da ces me cuti. U mislima su mi ukopane mnoge krivine zivota, mnogo boli I zelja koje i ti poznajes. Ne poznajes me? Da se,kao sto je red,predstavim! Ja sam Aleksandra,prijatelji i moji rodjaci me zovu Sandra.

Neki djelovi nasih zivota su slicni. Nesrece, koje su naucile nase duse da jezikom slika govore o nama, nasim snovima, ljubavi i boli koja kriju nasa polomljena tela. Pricam ti jer ti znas sta se oseca u momentima kada se samo zeli da muke konacno prestanu, kada je ta zelja toliko jaka da zelis samo da bolovi nestanu , po cijenu da i tebe nestane. Molila sam se stalno da muke odu, makar da i zivotom moram platiti. I nocima sam se borila i pricala sama sa sobom, moleci se,ocajna jer sam ostala samo mrva one osobe zatrpane u sebi.Pokrili su me bolovi, svaki uzdah je boleo poput uboda noza. Vidjela sam zalost u ocima drugih, ispred mog kreveta u bolnickoj sobi je bila okacena moja slika, mesec i nesto pre sudara i ja sam gledala sebe, kao da gledam nepoznatu osobu. Gledam osobu bljestavog osmjeha sa slike, ocaranu ljepotom Pariza i zasjenjana lepotom oko sebe i ja sada , nemocna da se uspravim u krevetu i sednem,obrijane glave, izbijenih zuba,jezika izgrizenog od bolova i bez glasa. Nismo se poznavale.Da,Frida,ja se nisam prepoznala. Pitanje koje se namece je: Kako prepoznati i upoznati sebe? Da li je nesreca potrebna da se shvate neke jednostavne stvari koje postaju dragocene kada ih izgubimo?

Da li su zelje za boljim poslom ili novim autom toliko vazne kada se mogu raspasti poput mjehurica od sapuna pred zeljom za kapljicom vode,za mirnim snom ,pokretom bez bolova? Ne znam,i ja sam dok nisam upoznala tamnu stranu postojanja jurila za time sto vecinu pokrece i druge zelje vide kao normalne i podrazumjevaju ih.. Ali sam u ocaju, gubeci snagu i dok mi je zivot lagano curio iz tijela, donijela cvrstu odluku da cu ostati i dati drugima snage da se i dalje bore za ljubav i snagu u sebi. Pa ako jednoj osobi dam snage da se bori za zivot ili jedna osoba spozna da je srecna sto moze disati,jesti i hodati ,moj se zivot isplatio!

Drvene boje su mi dosle u ruku, dok sam jos bila u invalidskim kolicima i lijeva ruka u gipsu,pa nisam mogla otvarati boje. I ti si slikala lezeci u krevetu,ti razumies! Nacrtala sam svoju zelju. Jedan cvijet predivnih boja. On je simbol zivota i ljubavi koje nosimo u sebi. I ja je nosim,zato crtam sebe kako ga drzim. Dosta sam slaba da nosim tako veliki cvijet, tako mi je izgledalo. Morala sam pomoci sebi,crtanjem je taj problem bio lak da se rijesi. Nacrtala sam muskarca,snaznog,koji sa mnom grli i nosi taj veliki cvijet. Zajedno smo snazni da ga nosimo. Ma da,slika je tu,bezazlena i iskrena,nosi isto tako moju bol, poput osobe koje na njoj nose ljubav u zagrljaju. I bilo mi je lakse! Slika je umirila bol i ucinila time zivot laksi. Crtanje mi je pomoglo bolje od lijekova. Ja to pricam tebi jer su i tebe slike sigurno oslobadjale bola.

Davale su ti snage da sjedis i hodas. Pricam ti o svemu jer znas moje misli, iako si davno otisla…Ostati u zivotu svojim djelima, posijati ljubav i njeznost u srca koja vape za time a ipak to kriju. Tako ce se i zivot dalje produziti. I kada nas vise nema.

To mi je bila jedina misao koja me je tjerala svakog jutra da otvorim oci.

***A.C.***