Tatjana Gromača je rođena je 1971. u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Knjigu pjesama Nešto nije u redu? objavila 2000. Izbor iz knjige preveden je na nemački jezik(Sttimt was nicht?) i objavljen 2003. godine kao bibliofilsko izdanje u Edition Thanhäuser, Austrija, Linz. Knjiga je „doživela“ drugo izdanje u Hrvatskoj, srpsko i slovensko izdanje. Pojedine pjesme iz nje prevedene su na gotovo sve evropske jezike (švedski, mađarski, engleski, talijanski, češki… do grčkog i turskog), uvrštene su u nekoliko hrvatskih i evropskih pesničkih antologija, a autorka je za tu knjigu nagrađena i stipendijom berlinske Akademije umjetnosti.

Roman Crnac objavljen je 2004; slovensko i poljsko izdanje 2005. Nagrađen je stipendijom nezavisnih izdavača hrvatske i Austrijskog kulturnog centra, a bio je nominiovan i za dve hrvatske godišnje književne nagrade.

Knjigu dokumentarno proznih tekstova Bijele vrane (2005) čini izbor reportaža objavljivanih u nedeljniku Feral Tribune čija je redovna saradnica od 2000. godine i gde, uz reportaže, objavljuje oglede o inostranoj književnoj produkciji. Prozni tekstovi i eseji objavljivani su joj u hrvatskim i u brojnim evropskim književnim časopisima, bila je gošća mnogih književnih susreta u Evropi.

MOJ OTAC POČINJE SLIČITI NA CRNCA S POLJA PAMUKA

Zaključila sam to dok smo pili kavu i pušili cigare.
On sjedi na panju, ja na drvenoj klupici.
Gledam svog oca, ima plave radničke hlače na
tregere
i kariranu košulju zasukanih rukava.
Na nogama ima radničke cipele koje svi zovemo
bakandže,
mada uopće ne izgledaju tako opasno.
Više sliče na cipele Charliea Chaplina
onako nezgrapne i smiješne.
On je skroz crn, moj otac.
Toliko je crn da je izgubio svaku nit povezanosti s
nama,
bijelom rasom.
Jedino ga plave oči odaju da nije crnac.
Ali, to se ne kuži od prve, pa ako netko i skuži,
mislit će da je
on
neka nova egzotična vrsta crnca.
Sviđa mi se to u vezi mog oca.
Nisam rasist i nemam ništa protiv da mi se otac
pred starost
pretvori u crnca.
Tek kad obuče novo odijelo kupljeno u Varteksu po
tvorničkoj cijeni,
joj sreće, bit će pljunuti Louis Armstrong!

TIGROVI

Primjećuješ li da sličimo na dva tigra u jednom
kavezu
koji se unezvjereno vrte oko svoje osi.
Jedan tigar krene lijevo hvatajući nešto
a onda shvati da samo hoda uokrug želeći zubima
prihvatiti vlastiti rep
ili rep drugog tigra
koji je isto nekud krenuo.

KUDA IDU ŽELJEZNIČARI

Ovakvo što moguće je vidjeti uvijek u isto vrijeme,
u istom vlaku:
nedjeljom uvečer, na relaciji Sisak – Zagreb
željeznički radnici vraćaju se sa slobodnog vikenda
na posao i kartaju belu.
Po njihovoj vanjštini, moglo bi se reći da vrlo
nalikuju
jedan drugome
lica podbuhla, tamno crvena do ultra ljubičasta
uzvikuju
Bundeva!
Žir!

Ali ono o čemu sam zapravo htjela govoriti
je njihovo salo
užasno, tusto, nepokretno, masno salo.
Opkoljeni njime, izgubiše već dobar dio ljudske
fizionomije
kojom pristigoše na svijet,
i polako, ali sasvim sigurno
počeše nalikovati onima kojima su napunili želuce
a koji su, sasvim slučajno,
također ljubitelji bundeve i žira.

KAKO POSTATI LOPOV

Ući u dućan.
Koračati sigurno, ali opušteno.
Izraz lica treba govoriti da su
vaši džepovi puni novaca.
Zainteresirano promatrati izložene predmete.
(za to vrijeme u stvari snimiti situaciju:
postoje li kamere, čipovi, koliko ima prodavača?)
Uživati. Kupovina je zadovoljstvo.
Krađa još veće.

Treba unaprijed znati što želite ukrasti.
Ne poželjeti još nešto.

Navodim slučaj jedne službenice srednjih godina:
Ušla je u dućan pun slamnatih predmeta.
Ona je željela slamnati šeširić.
Uzela ga je i sigurnim kretnjama filmske dive
u godinama
namjestila na glavi.
Zadovoljna, nasmiješila se svom odrazu u ogledalu
i izašla van.
Nije se okretala.

SPARINA

Iz nekog od raskriljenih stanova pohlepno si njušila
miris vrućeg, kao puding gustog graha.

Tete iz dječjeg vrtića izvele su djecu u park.
Na zidu je pisalo Tomica i Ivona.

Širom otvoreni balkoni iznad puštali su zvukove
dnevne rutine:
zveckanja posuđa i povlačenja vode u WC-u.

Ovo je vrijeme otežalog disanja
kada srčani bolesnici umiru nečujnom, otmjenomv smrću,
a novi stanari živahno unose kartonske kutije
prije no što su iz njihovih stanova
stigli provjetriti smrt.