Octavio Paz (1914-1998), meksički pesnik, kritičar i dramaturg. Dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990. Borac u španskom građanskom ratu, ambasador u Parizu – Počeo pod uticajem nadrealizma, ali je s vremenom postao sve dublji, zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost savremenog čoveka. Podjednako je značajan i kao pesnik i kao vrstan esejist.

Dela: Zbirke pesama „Koren čovekov; Između kamena i cveta; Silovito doba; Potpun vetar

ZAPISANO ZELENOM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

TIŠINA

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.