U Beču je završena turneja na kojoj je Pogorelić svirajući proslavio i svoj pedeseti rođendan
BEČ – Na kraju turneje po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, u sklopu koje je prošli ponedjeljak u Monte Carlu proslavio i svoj 50. rođendan, Ivo Pogorelić u petak je nastupio u rasprodanom bečkom Konzertahausu.
Bez reklama diskografske industrije i menadžersko-medijske industrije koja stalno izbacuje nove zvijezde, Pogorelić je bez svake sumnje i dalje kultna figura svjetskog pijanizma.
Kentaur od čovjeka i klavira
Takav status na tako konkurentnoj i ozbiljnoj sceni sada već skoro čitava tri desetljeća ne može se održati nikakvom izvanglazbenom ekstravagancijom ili ekscentričnim interpretacijama, već samo strašno rigoroznim i neprestanim radom. I ovaj bečki koncert pokazao je da Pogorelić i dalje ima namjeru pomicati granice ljudskih mogućnosti za klavirom.
Štoviše, meni se on pričinja kao glavnim razlogom postojanja tog složenoga glazbala iz kojeg nitko drugi ne može izvući toliko različitih zvukova. Pogorelić i klavir zajedno na pozornici postaju jedno biće, kentaur sazdan od kostiju, živaca, mišića, drveta, čelika, slonovače i – glazbe, životnog soka te simbioze.
Koncert je počeo glazbom Chopina. Nokturno u Es-duru op. 55, br. 2, nije u sebi imao ništa od romantizirane bolećive sentimentalnosti kojoj pribjegavaju mnogi pijanisti. Teme Pogorelić iznosi brutalnom jasnoćom uz pratnju koja šušti poput krošnje u kojoj možete jasno i pojedinačno razaznati i razgledati svaki pojedini list.
Ruka najvećeg majstora
Chopinova Sonata u h-molu ostavljala je publiku bez daha u svakom stavku s rješenjima koja kod Pogorelića nisu proizvoljna improvizacija nego neumoljivim studijem razrađena i dobro upamćena slika. To se odnosi čak i na Sibeliusov Valse triste, Tužni valcer koji i nije za ples, nego za sjećanje čije zvučne slike donosi i odnosi vjetar što ga savršeno kontrolirano podižu Pogorelićevi prsti.
To može biti i ćuh i uragan s beskrajem mogućnosti između dviju krajnosti. Bio je takav i „Gaspar de la nuit“, Ravelov trostavačni album fantastičnih impresija, baš kao i Brahmsov Intermezzo u A-duru kao bis. Njegov zadnji ton nježno položen rukom najvećeg majstora ispratio nas je presretne u bečku noć.
Fantastična bića Mefistova valcera
Te su se noći i po bečkim ulicama mogla sresti svakakva čudna bića, ljudi kostimirani za Noć vještica. No, daleko dojmljivija, strašnija i fantastičnija bića rojila su se oko Pogorelićeva klavira prizvana njegovim pijanističkim vještinama koje graniče s alkemijom i čarobnjaštvom. To se osobito odnosi na dvije skladbe kojima je i namjera dočaravanje fantastičnih sadržaja. Na kraju prvog dijela to je bio Ples u seljačkoj krčmi Franza Liszta još poznatiji kao Mefistov valcer. Groteskne teme i iščašeni ritmovi te skladbe predstavljaju ujedno i za većinu pijanista nesavladive tehničke prepreke. Skladba je doista toliko teška da čak i Ivo Pogorelić ima razloga biti itekako zadovoljan kada je odsvira tehnički perfektno i bez greške, a uz to toliko silno sugestivno da mašta slušatelja ne može ne vidjeti svu silu fantastičnih bića u divljem letu oko klavira i pod svodovima zamračene dvorane. Uostalom, naš slavni pijanist doista se i doimao vrlo zadovoljnim nakon izvedbe te skladbe pozdravljene oduševljenim ovacijama.
Izvor: Jutarnji hr Branimir Pofuk