Behija – Biba Saračević, rođena je 08.10. 1958. godine u Bijeljini. Poeziju piše od svoje devete godine. Živi sa porodicom u Austriji. Kako kaže, bavi se onim što voli i ima neiscrpan izvor,koji vodi u jednom smeru, da i dalje piše!
TI SI ZALUTAO
Danas me upita
prolaznik slučaja,
reci mi:
-Na šta ličim?-
Kad zubima vučem
radost iz srca,
kad na hranu kretnji
i oblika, potrčim
sa želudcem u očima?
-Šta vidiš?-
Šta mi gmizi uz
modre vijuge,
pa u snovima mi
duša krvari?
Ko mi koči put do srca?
-Kako ti zvučim?-
Iza pastelne boje
kamena, oslikavam se
praskozorjem. Obavijam
se vjetrovima šutnje.
Isprazan koračam
u neosvjetljen dan…
Sobom okrenut
prema ogledalu,
vidim -nikoga-..
Reci mi zašto?
Razjarenim jezikom,
odgovorih mu:
U dohvatljivoj ljepoti,
-Ti si zalutao!-
BOSNO MOJA
Zlatni zraci zalaska
sunca, miluju čelo
moje domovine…
Ljubim predivne
predjele daljine,
i pod sjenkom srca
ćutim tebe-Bosno moja…
Žuboreći u tebi,
tečem u našu sudbinu.
Moje ruke, ko dva krila,
pružam ti iz dalekih daljina.
Ti ih nježno primaš,
i dušom me u sebe skrivaš.
Iz tebe se rađa sunce,
iz tvog osmjeha i noć sija.
Bosno moja, ponosom
i ljubavnom melodijom
umotana….
Kako mi sretno bujaš
nabreklim željama…
Spuštam čežnju
u tvoje krilo,
pokrivam je sa par
kapi tišine…
Osluškujem cvrkut
tvojih poljubaca,
i sanjam te, stanovnice
moje duše.
TI NE ZNAŠ DA VOLIŠ
Molim te,
povuci me za
ruku zaborava….
Pomiluj moju noć
u praznoj haljini..
Poljubi eho
mog osmjeha,
pokupi ranjene riječi,
istinu čekanja
i ostatak mog
stradanja…
Odlazi iz moje
glave, iz moje krvi,
koja me boli.
Ako te se sjetim,
mislima ću da te
grebem…
Vrati mi postojanje
od bisernog osmjeha,
vrati mi odjeću, od mog
UKRALI MI KLJUČEVE
Ukrali mi ključeve,
a ja se bavim
svojom ulogom.
Ma kako zvučalo,
sve je nabijeno
smislom…
Čisteći prostor
u sebi,
ispod gomile
pepela,
nađoh ključeve od
dva važna organa.
Otključah jedan
i slobodih, sve
neisprićano
neizgovoreno
nedosanjano..
Otključah drugi
i otkrih blago
u svom biću…
Najljepši Božiji dar;
srce za drugoga…
One Response
odlicno