Naklada Ljevak objavila je knjigu razgovora Miloša Jevtića s Krležom

Mnogi su pitali Krležu, a on im je – što zbog viška vlastite taštine, što zato jer mu je bilo suđeno živjeti među mravima – strpljivo odgovarao. Kada je umro, godinama su izlazile knjige tih mravljih ekermana, koji su ga najprije beatificirali, a zatim su, uvjerivši se da to ništa ne boli i da ih zbog toga nitko neće uhititi, pisali nove knjižuljke u kojima su tvrdili kako Krleža baš i nije tako silan pisac, ismijavali su njegovu veličinu, e ne bi li nekako istakli vlastitu.

Hiperinflacija pljuvanja

Onda je došla 1991, pa je i to pljuvanje hiperinflacijom pljuvača nekako devalviralo. Uskoro je stigla i nova faza, u kojoj se pokušalo presvući mrtvoga Krležu, navući mu ustašku odoru ili ga barem obezmuditi čineći od njega tek kajkavskoga lirika, tekstopisca za Krapinski festival zagorske popevke i grintavog Hrvata, koji iz nekakve panonske provincije propovijeda protiv Europe i Srba. Ustvari pokušalo mu se učiniti isto što i Matošu, samo teže je to išlo, jer je Krleža bio nešto svježiji leš, koji je za sobom ostavio jasnije i brojnije tragove i jer je, napokon, do kraja bio komunist i Jugoslaven. A što se tiče Srba, obojica su najdostojanstvenije dane svojih života, ipak, proveli u Beogradu.

Od onih koji su Krležu pitali najpošteniji je bio Enes Čengić. On se, kao u onim stihovima što ih je Arsen otpjevao, smanjivao da bi Krleža mogao rasti. Najviše je u duhu vremena bio Predrag Matvejević, koji je s njime razgovarao pun strahopoštovanja i poniznosti, ali mu je, za razliku od drugih, poslije ostao vjeran. Najzanimljiviji i meni svakako najdraži intervju s Krležom objavljen je u specijalnom broju beogradskoga dvotjednika Reporter, datiran oktobrom 1982, u kojemu je sabrano trinaest razgovora vođenih između 1973. i 1981, koje je vodio beogradski novinar Boro Krivokapić.

Taj Crnogorac s imidžom pjesnika na LSD-u, s epskim brkovima i u vječitim izlizanim trapericama, svakako je među najvjerodostojnijim svjedocima epohe, a s Krležom je razgovarao odvažno i drsko, onako kako to u Zagrebu nije bio običaj. Krleža ga je volio, valjda ga je podsjećao na dane koje je provodio u Hotelu Majestic, na Obilićevom vencu, gdje bi, kako se sjeća Momo Kapor, objedovao ćurku na podvarku i usput primao goste i sugovornike. Zato su i odgovori što ih je davao Krivokapiću nešto drukčije i posebno, neposredniji su, izgovarani s manje opreza i potrebe da se budalama stane u kraj ili barem na rep. Nije u razgovorima s Krivokapićem bilo velikih misli, ali u njima se Krležina psihologija savršeno jasno ocrtava. Bio je to jedan lijep književni portret iz pera velikog novinara i naklon velikanu, s kojim onaj koji se klanja ne gubi od svog dostojanstva.

Knjiga „Mnogopoštovanoj gospodi mravima“, koju je naslovio i uredio Nenad Rizvanović, pojavljuje se dvadeset sedam godina nakon Krležine smrti, u izdanju Naklade Ljevak i u izvanrednoj grafičkoj opremi Olge Grlić. Nastajala je u pretposljednjoj godini Krležina života. Novinar Radio Beograda Miloš Jevtić slao mu je pitanja, na koja je Krleža pismeno odgovarao. Katkad bi u odgovor ugradio dijelove svojih prethodno objavljenih tekstova, najčešće eseja pisanih i izdavanih poslije rata, a katkad je pisao nove odgovore i fragmente.

Kada je proces dovršen, po Krležinoj je želji njegove odgovore snimio Rade Šerbedžija, a intervju je emitiran u više tjednih termina, tijekom lipnja 1980. Jevtić je želio da knjiga bude objavljena za Krležina života, s njim je u više navrata razgovarao o tome, ali već je bilo kasno. Poslije su došla druga vremena, Jevtić se nije gurao ni među krležijance ni među krležologe, tako da je ovaj neobični i važni intervju polako pao u zaborav, bez obzira na to što je imao svojevrstan testamentarni karakter. Naime, ono što je napisao i autorizirao Milošu Jevtiću bili su posljednji i konačni Krležini stavovi o pitanjima kojima se cijeloga života opsesivno bavio. O komunizmu, o marksizmu, o hrvatstvu, o Titu, o srpskohrvatskim odnosima, o jeziku…To je, dakle, bio onaj posljednji Krleža, kojega se više nije moglo mijenjati i popravljati.

Jevtić mu je postavljao jednostavna, katkad i tipska pitanja, kakva se obično i postavljaju u ovoj, u nas danas sasvim iščezloj vrsti intervjua. Recimo: „Kakvo je značenje politike za čoveka?“ Ili: „Da li je umetnost roba?“ Pa onda: „Šta je književno stvaranje?“ Takve je intervjue za drugi program Radio Beograda načinio s brojnim piscima, umjetnicima i intelektualcima iz cijele tadašnje Jugoslavije, a vrijednost ovih razgovora je, premda su činjeni u drugom ključu i u drukčijem mediju, usporediva, recimo, s televizijskim serijalom Ivana Hetricha „Srdačno vaši“, koji je fiksirao hijerarhiju javne i kulturne scene, ali i – nehotice i nažalost – u repriznim emitiranjima postao vrelom prigodnih nekrologa. Istina, Jevtićevi su razgovori bivali intelektualniji i knjiškiji, ali njihova je, možda i nehotična svrha praktično ista.

Ova knjiga puna je ljupkih i vrlo aktualnih detalja, pa i posmrtno narisanih autoportreta. Govoreći općenito, Krleža ustvari govori o budućem sebi: „Doživjeti posmrtni trijumf nije karijera nego metafizika. Nema ni jednog, pa ni najvećeg imena za koje se posthumno ne bi moglo dokazati da se i oko njega iskrilo jato bezimenih kongenijalnih krijesnica. Nagrađivanjem kadavera bave se oskvrnitelji grobova, ordinarijusi, to je uzvišeni katedarski poziv.“ A na pitanje o ukusu, koje je već kora od banane na koju se jednako okliznu i budale i pametni pa počnu bulazniti kako je to pitanje izvan svake rasprave, Krleža odgovara: „Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno.“

Osveta Hrvata Krleži

Nekim čudom, ustvari zaslugom one šparne tete što mu je ostavila škrabicu puno zlatnika, Krleža je ostao u Zagrebu i zauvijek se zakopao među svijetom kojemu nikako nije mogao prilagoditi vlastiti format. Bio je prevelik, a o malograđanskoj je ljubavi prema hrvatstvu govorio s visine, okrutno se šaleći na račun jednoga invalidnog društva, njegovih institucija i tradicije, izmišljenih kraljeva i kneževa i svega drugog što je prije njega bilo, i što danas jest, svetinja tog naroda. Da, nesumnjivo je Krleža znao ružno govoriti o Hrvatima, ali su mu se oni poslije znali osvetiti.

Volio je samo prokletnike, izopćenike, tragične slučajeve, poludjele narodne tribune i one koji su, kao i on, mogli puno bolje proći i sretnije poživjeti, samo da su ostali u Parizu ili Moskvi, ili da su dvadeset i neke, kao većina pametnih i darovitih hrvatskih umjetnika i pisaca, otišli u Beograd i da se više nisu vraćali. Ima i u ovoj knjizi ponešto od tog iskrenog i posve očajničkog prezira i mržnje prema onome hrvatstvu koje izjeda vlastitu supstancu, od kojega nije pobjegao dok je bilo vrijeme i od kojega nije ni mogao pobjeći jer je, na kraju krajeva, bio Hrvat, koji je za razliku od drugih, znao ponešto o tome što znači biti Hrvat.

Obigravao je oko Beograda, volio ga je iskrenom ljubavlju, kao što se vole gradovi u kojima čovjek nije dovoljno boravio da bi mu se stigli zamjeriti, a prema Srbima je ostao jednako grintav kao i prema svojima: „Jadni narodi koji ni u socijalizmu nemaju nikakvog drugog dokaza o svome identitetu osim srednjovjekovnih fresaka. Na tome grade svoju nacionalnu budućnost. Come chez nous…“ Mrtav hladan, tako on Jevftiću, a neki bi ga majmun, da je u blizini bilo ovih majmuna od danas, mogao optužiti ne samo i za samomržnju i za nacionalizam, nego i za korištenje stereotipa u tvorbi šovinističkih prikazba, za manjak inventivnosti pa i znanja o onomu o čemu govori. Naravno, istina je da se Krležino mišljenje o Srbima i o Hrvatima oduvijek zasnivalo na mnoštvu stereotipa, on se poštapao i pomagao njima da bi mogao nešto reći o nečemu o čemu se teško govori, jer kako bi se to o narodima, o amorfnim skupinama ljudi označenim maglovitim i nesigurnim pojmovima identiteta, uopće i moglo govoriti bez stereotipa.

Čengić i Matvejević bili su najpošteniji u razgovorima s Krležom

Bilo bi to poput šamaranja meduza u morskome plićaku ili poput štipanja lubanje za obraze. Iako je grmio protiv njih i grozio se njihovoga primitivizma, Krleža je do posljednjega daha pokušavao naći ključ srpsko-hrvatskoga izmirenja: „U čemu leži najveći percenat hrvatsko-srpskih nesporazuma? U niskom stepenu kulturne i nacionalne svijesti kao cjeline, u nepoznavanju i nesvladavanju te materije, u nesnalaženju pred mnogobrojnim pitanjima političke historije, u pamćenju mnogobrojnih otrovnih detalja lične prirode, u pomanjkanju bilo kakvog, pak i najmanjeg objektivnog sjećanja na raznovrsne političke obrate i zamke, u gluposti prije svega, u duhovnoj lijenosti malograđanštine za koju je jeftino izjaviti da je buržujska, jer ovom se jednostavnom formulom ne obuhvaća već, obratno, prikriva egzaktna istina.“

I dok čovjek tako prepisuje ove gorke i točne riječi, kojima se niti nakon još jednoga klanja ne može oduzeti ništa na smislu i sadržaju, samo se jedno od Krležina doba promijenilo: hrvatski speling čeker, taj virtualni pravopisac što budno jasenovči po riječima, podcrtava svaku drugu-treću Krležinu riječ, jer je u međuvremenu marom majmunskim prestala važiti kao hrvatska, jer ovaj je jezik, za razliku od svih drugih jezika na kojima se što i napiše, u posjedu pravopisne policije, a ne književnosti, pa je onda svaki idiot verziraniji od Krleže da nam kaže jesu li stepen, hartija, mejdan, Beograd i Kajmakčalan hrvatske ili – kako to Kerum kaže skraćujući pojam Srbin na njegovu hrvatsku suštinu – četničke riječi.

Iz beogradskog Majestica

Jevtićeva knjiga, tojest knjiga Naklade Ljevak, a umnogome zapravo knjiga Nenada Rizvanovića i genijalne Olge Grlić te predgovornika i neke vrste kuma ovome izdanju Vlaha Bogišića, pored svega drugog sjajan je dajdžest književnoga djela i spisateljskih strategija Miroslava Krleže. Recimo, evo nečega lirskog: „Ljudi su nadareni pjesnički tek kad sanjaju... I najprosječnijem glupanu, kad priča o tome da mu se javio pokojnik u snu, riječi zvuče kao stihovi…Svi smo kao ptice, trajno u panici, a oko nas su same krvoločne mačke. Opasne. Bijesne.“

Hrvat do srži, takav da nikada nije mogao otići i ne vratiti se iz beogradskoga Majestica, gdje i danas visi njegova velika fotografija, a ostao je komunist i Jugoslaven, takav da ga i nema ako mu se to dvoje oduzme. „Da nije bilo Tita, mi bismo potonuli“, govori on pred kraj razgovora Jevtiću. Na kraju, i posljednja rečenica ovog intervjua i knjige zvuči kao da je izgovara Slobodan Aligrudić, u ulozi oca i protokomunista dok se oprašta od sina, u vječnom filmu Emira Kusturice: „Sjećaš li se Dolly Bell“: „Gigantske slike po stijenama onih budućih nepoznatih nebodera, one muzike i one knjige nama nejasnog, ali u kakvim slutnjama danas već naslućenog vremena, neće biti naše muzike i naše slike, ali dok čovjek bude živio s našim klimama i našim životinjama i s našim vodama, naše već doživljene ljepote bit će mu vrijedna uspomena na to naše tragično vrijeme koje umire u svojoj vlastitoj krvi za sreću za ljepote nepoznatih pokoljenja.“

Izvor: Jutarnji hr Miljenko Jergović