Premda bez rizika, Kazalište u prvom dijelu ‘Tajnog imena’ zvuči uvjerljivo, no druga polovica albuma pomalo je konfuzna zbog ‘kalemljenja’ tri obrade

Prije pet godina Houra je na „Radio Dubravi“ pokušao Prljavce zaokrenuti od uloge narodnjačkog rock benda na rubu patetičnog nacionalizma ka novovalnom ishodištu, dok je „Moj dom je Hrvatska“ prije tri godine bio dobrodošao, ali ipak zakasnjeli pokušaj kritike društvenih anomalija kao posljedica olovnih 90-ih u kojima Kazalište nije bilo protiv hadezeovskog establišmenta poput Hladnog piva, a poslije i T.B.F.-a i Ede Maajke.

Sitni dileri i kladioničari

„Redizajn“ Kazališta uvelike je bio narušen turnejom sa Škorom koji s Thompsonom simbolizira mrak 90-ih od kojega Hrvatska mora pobjeći što brže i što dalje. Parni valjak kao „vječiti rival“ Kazališta za tron najvećega hrvatskog rock benda u međuvremenu je „umirovljen“, a najpopularniji hrvatski bend postalo je Hladno pivo koje je na Jarunu prodalo više od 20.000 ulaznica za 100 kuna.

Kazalište, premda više nema artističku „težinu“ kao u doba novog vala, tron najvećeg hrvatskog rock benda, ako ga je uopće izgubilo od Hladnog piva, pokušat će vratiti turnejom od osamdesetak nastupa, uključujući i koncert na stadionu NK Zagreb – za ulaznice ili besplatno, ostaje nam vidjeti.

Bend u toj „operaciji“ zacijelo računa i na solidnu prođu komercijalnog te, s izuzetkom poletne i žustre naslovne pjesme, nostalgičnog i apolitičnog albuma. Houra još zna zabiti gol kad se bavi ostarjelim sitnim dilerima („Male stvari“) i maloljetnim kladioničarima zakačenima za lake droge i teške narodnjake („El klinjo“), energična svirka benda i zarazni refren potonju će pretvoriti u hit, a nije neuvjerljiv ni kad se prisjeća 80-ih („Da mogu ispočetka“), kao balader umoran od puta („Ovog jutra“) i avantura („Šetač snovima“) ili kad kontrapunktira nevini i potrošeni svijet („Dobro došla, draga kćeri“). Ipak, najzanimljivija pjesma na novom albumu Kazališta je „Ples s vragom“.

Zagledavši se u vlastito zrcalo i životni put od maloljetnog punkera i buntovnika do katoličkog tradicionalista koji je nacionalizam zamišljao poput romantičara 19. stoljeća, a realnost je bila mnogo tvrđa, Houra je postavio dobro pitanje sebi i svima koji su u toj tranziciji išli niz dlaku.

Glazbeno i produkcijski, Kazalište na nenacifranoj, živahnoj snimci pulsira u rasponu od 80’s hard-rocka The Culta i američkog arena-rocka Van Halena do rješenja U2 i Big Country.

Bez većih iznenađenja

Većih iznenađenja ili želje za jačim stilskim i sadržajnim pomakom nema mnogo, 80-e su ionako opet u modi, a stremljenje ka „modernijim rješenjima“ donosi „koda“ s tri, uvjetno rečeno, rap-rock obrade („Sretno dijete“, „Sve je lako kad si mlad“ i „Kao“), no nju je trebalo posve odvojiti od novih pjesama ili sačuvati kao temelj za neku drugu „građevinu“ jer nelogično izvedena podjela 17 pjesama na dva diska drugu polovinu „Tajnog imena“ čini konfuznom i blijeđom, iako je posrijedi tečno odsviran album za najširu hrvatsku publiku koja srednjom strujom smatra baš zvuk i stil Kazališta, Valjka i Gibonnija, premda su se u taj mainstream prije nekoliko godina infiltrirali Hladno pivo, TBF i Edo Maajka.

Izvor: Jutarnji hr Aleksandar Dragaš, Foto: Biljana Gaurina/CROPIX