Drago Glamuzina je rođen je 1967. u Vrgorcu. Diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao novinar u Vjesniku i zamenik glavnog urednika u news magazinu Nacional, a sada je zaposlen kao glavni urednik u izdavačkoj kući Profil. Poeziju, prozu i kritiku objavljivao u časopisima, novinama i na radiju. S Romanom Simićem priredio je antologiju hrvatske erotske kratke priče ‘Libido.hr’ (2002). Knjiga pjesama Mesari (2001), za koju je dobio nagradu ‘Vladimir Nazor’ za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama u (2001) prevedena je na slovenski (2001) i makedonski jezik (2004) a pojedini ciklusi iz knjige na njemački, engleski i poljski jezik.

DA JE KLEOPATRIN NOS BIO SAMO MALO KRAĆI

Teško se oteti nemiru
iz kojeg u tebi rastu
mrke litice Gibraltara.
s kojih vidiš Afriku
rimskog imperatora dok jezikom
prevrće po usnoj duplji
tražeći zrnce Sahare.

Taj Rimljanin
nikad nije volio javna čitanja poezije
ni njenog ljubavnika – aleksandrijskog gubavca
na kojem je sjedila u strahu –
ali na tom na kojem su čitali
Maruna, Mrkonjić i Petrak
spustio je glavu
i slušao kako sipi pijesak
u utrobi njegove kraljice.

NA UZICI

na razglednici koju mi je poslala iz Praga
žena dolazi kod doktora.
žena je gola, na glavi ima šešir, u desnoj ruci
kišobran a u lijevoj uzicu na kojoj je privezana
mala svinja.
na poledini piše da je razglednicu
izabrao i kupio poznati češki književnik,
i Havelov prijatelj, koji sve razumije.
Ludvík Vaculík je svojim potpisom
ovjerio ulazak u naš život.

nekoliko trenutaka nakon što se potpisao
Ludvík Vaculík je morao prestati pričati
o tome kako je varao ženu i
rušio staljinizam,
morao je slušati kako plače
i gledati kako zamahuje tim mobitelom,
spremna da me pogodi u glavu
1000 km udaljenu od njene.

zatim smo je zajedno smirivali:
ja sam s ove strane govorio – smiri se,
a on s one – molim vas, smirite se.

SVE JE BAŠ ONAKO KAKO TREBA BITI

kraj je kolovoza. prije desetak godina.
nepoznat muškarac i nepoznata žena
sjede za našim stolom i prepiru se.
pred nama koji smo,
za razliku od njih, tek malo pripiti.
tek toliko da se ne dignemo i odemo.
ona govori o mrljama koje je opet
pronašla na njegovim hlačama.
o kurvi koju ševi na poslu.
zatim kaže – a tako sam ga voljela, i ispriča
kako je na dan vjenčanja
svršila prije nego što ju je dodirnuo.
od čiste sreće.

sinoć, u krevetu,
ležali smo i šutjeli,
slušali kako kazetofon
struže u drugoj sobi.
rekla si – sve je baš onako
kako treba biti,
a ja sam se sjetio te žene
pobožnog ushita s kojim nam je pričala
o svom orgazmu. tvoje ruke u mojoj
dok smo je slušali.

MESARI

već sam se navikao
da me ta mesarska sjekira
tjera u krevet.
no prije toga želim dočitati
posljednji nastavak Campbellova
stripa o Bacchusu. danas
ima četiri tisuće godina
i umoran je od previše vina i žena.

smuca se po newyorškim krčmama i pripovijeda, za čašu
vina, kako su nekad Grkinje dolazile da ih razvali. i kraljice
i kurve. ponekad pretjera pa izvadi svoj smežurani
kurac i udari njime o stol – kao moj prijatelj Milko –
nakon čega ga obično izbace iz birtije ili pozovu policiju.

otvaram prozor da pustim u kuću jutarnji zrak.
svinjske polovice, spremne za tranširanje,
unose u mesnicu u prizemlju,
da ih razvale.

zatim skuham kavu i probudim Ladu.
kad ode na posao legnem
točno na ono mjesto na kojem
je ona ležala.
još osjećam toplinu njenog tijela
dok čekam da me svlada umor.
da zaboravim na tog starog boga,
njegove žene, mesare.