Zvonimir Mrkonjić je rođen 1938. u Zagrebu. Pesnik, prevodilac, esejist, književni kritičar i teatrolog. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju a u Zagrebu diplomirao na Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i francuski jezik. Bio je član uredništva dvonedeljnika za kulturu Telegram i pozorišnog časopisa Prolog. Živi i radi u Zagrebu.

Objavio:

Gdje je što, 1962; Zemljovid, 1964; Dan, 1968; Šćap mlohavih, 1970; Izum beskraja, 1971; Suvremeno hrvatsko pjesništvo, I/II (monografija/antologija), 1972; Puncta, 1972; Knjiga mijena, 1972; Bjelodano crnonoćno, 1976; Nadnevak, sa serigrafijama Rudija Labaša, 1977; Sustav i slika, 1980; Zvonjelice, 1980; Opscenacija, 1982; Arthur Rimbaud, studija, u: Arthur Rimbaud Djelo 1., 1982; Ogledalo mahnitosti, 1985; Mješte hljeba, 1986; Divlji bog/Dieu sauvage, s bakropisima Biserke Baretić, 1987; Pisma u bijelo, 1989; Put u dalj, 1991; Šipanski soneti, 1992; Naša ljubavnica tlapnja (antologija s H. Pejakoviće i Andrianom Škunca), 1992; San, magla i ništa, 1996; Kao trava, 1998; Antologija francuskog pjesništva (s M. Tomasovićem), 1998; Gonetanje gomile, 2002; Maslina u čistopisu (izabrane pjesme), 2004; Međaši, hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća (antologija), 2004.

*   *   *

Kao što dječak, kad ga zgrabi nešto,
probire plosnat kamen posred žala
i zamahom ga ruke baca vješto
da skok po skok se diže preko vala,

ja uvijek iste, već rabljene riječi
po glatkoj šaljem morskoj površini
da svakim skokom valu prkoseći
opišu ono što ih lebdjet čini.

Zavidan tako zgusnutosti teme,
iskazivosti njenoj, mogu samo,
dajući riječ joj, temi krzat tjeme

zvučnim oblutkom što gubi brzinu,
dok govor, tonuć u neznano kamo,
odsutnih mora prelijeva modrinu.

17.7.1981.

*   *   *

Preslušavam vrpcu s Bobanovim glasom
i dok skidam riječi, probijaju ptice
u razgovor: tek što glas umukne, časom
razmaše se cvrkut ptičje izvidnice:

svijet se oglašava s onu stranu jaza,
vrapci ogorčeno brane stvar tišine,
isprepletenošću brzih zračnih staza
cvrkuću pismena punine, praznine.

Zar i tvoja sumnja što skače ko ptica,
sa grane na granu, bez jela i pila,
s Camusa na Sartrea, od lica do lica,

ta, zar ne bi zadovoljnija još bila,
umjesto da dijeli kavez zvonjelica,
kad bi mogla slijedit retoriku krila?

11.5.1981.

*   *   *

Živio sam, ptica suncem odapeta,
prijekim poučcima bodrile me zmije,
brzog kao odah odgođenog svijeta
odakle se sreća izvan sebe smije.

Smislio sam dvije-tri republike zraka,
u prevratu sjena svoje pravo ime;
isuviše lakog taštoj kretnji znaka,
vjetrovi zeleni nebu pisali me.

Ljubio sam brže do izmaka stiha,
srokovima šiban bezbrojnog rođenja,
disao široko vriskom poistiha;

prekasno – da padnem prije svoje sjene,
videć gdje se oštri cijeli narod stijenja,
živio sam jedva jednu vječnost pjene.

9.10.1980.

*   *   *

Kako god razmjestili kamenje, razmeđujući njime zemlju ili ga naprosto
razdvajajući od zemlje, ishod je uvijek gomila. Iz ljudskih prijepora i
pojava ozračja, hrpe kamenja rastu ili se sliježu, skupljaju se, rasiplju,
premještaju. S vremenom, međutim, opaža se da nad vanjskim silama
počinje prevladavati ono što ih oblikuje iznutra: velika im potamnjela lica
mijenjaju izražaj prema nekoj prešućenoj riječi, pokazuju pukotine, ali nam
se nikada ne otvaraju.