Miroslav Krleža, rođen je 7. jula 1893. godine u Zagrebu, gde je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Srednjoškolsko i više obrazovanje dovršio je u domobranskoj kadetskoj školi u Pečuju i vojnoj akademiji u Budimpešti. Opšti talas nacionalnog i opštejugoslovenskog raspoloženja uoči oslobodilačkih balkanskih ratova poneo je i mladog Krležu, i on je, kao i pod krovom austro-mađarskih vojnih škola, ubeđeno očekivao nacionalni prevrat koji će ostvariti ideju jugoslovenskog ujedinjenja.
Krležina književna aktivnost počinje tokom Prvog svetskog rata, u tom periodu, i nekoliko godina posle rata, on je svoje pesničke nemire oblikovao „romantičnim slikama i likovima“.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.
Umro je u Zagrebu 29. decembra 1981. godine.

PREDVEČERJE

Jugozapadnjak u grimiznom večernjem plaštu crvene oblake bije,
starih palača okna sjaju u zelenoj boji,
mlade bijele žene se smiju i sunce ko paun stoji
nad modrom šumom i perje mu cakli i vrije.
Snovi u duši kipe ko krvave pjene,
nad umiranjem dana kad os zemlje od bola tiho škripi,
prašina sunčana kad svečano sipi,
udovica zemlja tužnu svoju glavu
zavija
u crno velo sjene.
Ubio je vihor pauna sunčanog,
po šumi teče krv,
i crna ptica nekog beznadno doziva,
a mutne boje ko potoci romone.
Magle tuguju bone,
polja nariču siva,
a vjetrovi u grimiznom plaštu
oblake biju i gone.

U OČEKIVANJU NEČEGA

Ko plameni luk mlađa, žene što u krvi očekuju tužne slutnje pune,
i moje misli u maglenoj boli slute boga.
Već ide bog: Ljepota, Um i Mir.
Ja već dugo primam čiste vjesnike u sutonu.
I pjeva vjesnik prvi:
„Sve stvari treba uskrisiti Ljepotom,
i onda stvari žive, pjevaju i plešu.
O, ljepota u žutom bolećivom lešu
uskrisuje vatru.“
A pjeva vjesnik Uma:
„Ti, Čovječe, toneš u bezdnu tužnog zla,
ti toranj zidaš na rtu golog mača.
O, slušaj pjesmu radosnih pjevača,
što napjev poju sunčanoga sna.“
I pjeva vjesnik Mira, i modra samoća
vjeđe mi mazi. Ja snivam i boga čekam tako.

KONJI PRED KRČMOM

Crvene zavjese krčme, vino kiselo vonja,
pred krčmom šuti žalosna lubanja konja.
Svjetiljke pruga klizi po sivom dlakavom stegnu,
lubanja konjska čeka, da je dignu i stegnu,
da udari kopitom kamen, da se umorno krene
niz ulicu maglenu, sivu: žalosne uspomene
niču u glavi konjskoj. Titraju sjene
u krugu vlažne, pospane, tužne zjene.
I tako čekanje traje. Pod svjetiljkom kod ugla
smiju se djevojke noćne. Miču se lica u krznu.
A lubanja konjska šuti. U velu stida i rugla
konji pred krčmom čekaju i čitave noći mrznu.