Njemu je 15, njoj 35. On je crn i prašan od nošenja ugljena. Ona kaže da takav ne može kući. On se svlači, ona priprema kupku. On je zaljubljen, ona će biti s njim nježna…
„Žena kojoj sam čitao“ Bernharda Schlinka počinje kao tinejdžerska erotska fantazija. Ali kako je to poznato iz filmske ekranizacije romana, postoji tu i jedno iznenađenje. Nekoliko godina kasnije, mladac će otkriti da je žena s kojom je provodio popodneva nakon škole, tijekom rata, bila SS nadglednica u Auschwitzu.
Generacija siročadi
No, „Žena kojoj sam čitao“ nije roman o miješanju erosa i tanatosa. Tu razinu Schlink tek ovlaš dodiruje. On pokušava objasniti kako je netko koga volimo, mogao biti dio mašinerije holokausta.
Poslijeratna njemačka djeca generacija je siročadi: nacija bez očeva i djedova. Roditelji su nosili Hitlerove uniforme, a djeca su morala živjeti s njihovom odgovornošću i krivnjom. Povremeno je to značilo i odricanje od roditelja.
Pitanje njemačke krivnje još je 1945. dalekovidno i temeljito definirao Karl Jaspers. Njegova malena knjižica, u kojoj je kompleks krivnje podijeljen na kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku, temelj je suvremene Njemačke. Bernhard Schlink kao sudac po profesiji vjerojatno je dobro upoznat s Jaspersom. No, njega zanima postoji li, naime, mogućnost razumijevanja krivnje i suosjećanja sa zločincem… A to je opasan teren.
U svom ponešto sentimentalnom romanu Schlink ne dovodi u pitanje kriminalnu odgovornost nadglednice kojoj se sudi zbog sudjelovanja u umorstvu dvjestotinjak logorašica zatočenih u crkvi koja je tijekom bombardiranja do temelja izgorjela.
Međutim, roman je konstrukcija koja bi trebala objasniti zločin i djelomice ga opravdati. Opravdati ono što ne može biti opravdano. Nećemo sada otkrivati detalje, no recimo da Schlink u opravdanje zločina nadglednice uvodi element „više sile“. Ona se za rata našla u Berlinu, zaposlila u Siemensu, prijavila u SS i, bez svoje volje, našla se u Auschwitzu. Nakon svega ona na suđenju iskreno pita suca – a što biste vi napravili na mom mjestu, „zar se nisam smjela prijaviti u Siemens?“
Pitanje vlastitoj savjesti
Pitanje koje je SS-ovka postavila sucu trebala bi postaviti vlastitoj savjesti. Čovjek je odgovoran za svoje postupke. „Viša sila“, okolnosti, neznanje ili slučaj ne mogu biti opravdanje. Stoga je neobično da Schlink, pedeset godina nakon Jaspersova postnacističkog katekizma, zaobilazi i moralnu krivnju (svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi), i političku krivnju (svaki je čovjek odgovoran za način na koji se njime vlada), i metafizičku krivnju (suodgovornost za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta).
Izvor: Jutarnji hr Dragan Jurak