SREČKO KOSOVEL, slovenačkii pesnik, rođen 1904. godine. Umro u svojoj 22. godini, ostavivši iza sebe pesme koje su posthumno objavljene, neke tek 40 godina nakon njegove smrti. Pisao je i imresionističke i realističke, ekspresionističke i konstruktivističke pjesme, ogledao se u vezanom i slobodnom stihu, preuzimao tradicionalne obrazce, unosio je brojne inovacije, a pri tome ostajao samosvojan i prepoznatljiv, umjetnički svjež i trajno aktuelan i moderan.
O, NEMA SMRTI
O, smrti nema, smrti nema!
Nego samo duboka tišina,
kao u zelenoj
velikoj šumi.
Samo postaješ dalek,
samo postaješ tih,
samo postaješ sam.
O, smrti nema, smrti nema.
Samo padaš, samo padaš,
padaš, padaš
u ponor beskrajne modrine.
preveo Vladimir Gerić)
ECCE HOMO
S tobom govorim, a dalek sam ti.
Sjena je prerasla u tisuću sjena.
Ni sam sebe u njima niti razabirem, niti poznajem.
Kako da ti kažem, kuda?
Po sjenama pade hladan pepeo.
Živci izmučeni od apstraktnih oblika
vlastitog ja.
Bog. Ne prepoznajem mu lika.
Jedno je vruće: čežnja Pravde i Spasenja.
Jedno je sveto: Jednostavno i Prisno.
A nad nama
melankolija sivih tereta
mrtvaca, što ne mogu umrijeti.
PS. Znam, vi to ne možete razumjeti.
(preveo Vladimir Gerić)
MRTVO STOLJEĆE
Mrtvo stoljeće ustaje
s bijelom zorom na čelu,
kao redovnica,
strašno i tiho.
Oprite se smrti!
Smrti!
Smrti!
Smrti!
(preveo Vladimir Gerić)
CRVENA RAKETA
Ja sam crvena raketa, palim se, gorim, gasim.
Jao, ja u crvenoj odjeći!
Jao, ja sa crvenim srcem!
Jao, ja sa crvenom krvlju!
Trčim neumoran, kao da sam moram
u ispunjenje.
I što više trčim, tim više gorim.
I što više gorim, tim više trpim.
I što više trpim, tim se brže gasim.
O ja, koji bih htio vječno živjeti. Idem,
crveni čovjek, poljem zelenim,
nada mnom po sivom jezeru tišine
željezni oblaci, o, a ja idem,
čovjek crveni.
Posvuda tišina: na polju, na nebu,
u oblacima samo ja trčim, gorim
svojim ljutim plamenom i
ne mogu doseći tišinu.
preveo Slavko Mihalić)
One Response
Pisao je :
“ zlatni tornjevi zapadne Evrope- kupole bijele
sve je ekstaza
ekstaza smrti…“
i rekao je Srećko :
„Možda živim zbog jedne male zrake sunca !