Miloš Đurđević, je rođen 1961. godine na Rabu. Studirao je pravo na Splitskom i Zagrebačkom sveučilištu, filozofiju i komparativnu književnost diplomirao u Zagrebu, gdje je završio postdiplomske studije književnosti. Član uredništva časopisa Quorum, književni kritičar na Radiju 101, u dnevnim novinama Republika, radio kao novinar u redakcijama za kulturu novina, Zapad i Slobodna Dalmacija, uređivao poeziju i pisao književne kritike u novinama za kulturu Vijenac, bio izvršni urednik književnog časopisa Most / The Bridge.

Preveo i objavio više pesničkih i proznih knjiga s engleskog jezika (R. Carver, L. Cohen, Ch. Wright, A. Rich, L. Reed, J. D. Morrison, K. Cobain, J. Fante, A. Proulx i dr.), učesnik međunarodnih književnih manifestacija, seminara i književnih kolonija u SAD-u i po Evropi. Pesme i eseji su mu prevedeni na strane jezike i objavljeni u periodici. Zastupljen u nekim domaćim i inostranim pregledima i antologijama hrvatske poezije. U časopisima i na III. programu Hrvatskog radija niz godina objavljuje izbore iz moderne i savremene američke i britanske poezije. Od 2004. uređuje hrvatski domenu u internet – časopisu za savremenu međunarodnu poeziju Poetry International Web, www.poetryinternational.org, sa sedištem u Rotterdamu. Pokretač i urednik biblioteke Moderna poezija, koja izlazi pri Hrvatskom društvu pisaca. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik i prevodilac.

Objavio:

Pejzaži ili kružno traženje riječi, 1989; U zrcalu, 1994; Žetva, 1997; Podnevni pljusak, kritike i ogledi, 2003; Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004, 2004; drugo, izmejnjeno izdanje pod naslovom Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije, 2006; Prijevod knjige Neumjerena zona (Jonathan Franzen), 2007; prevod knjige Stotinu Himalaja (Sydney Lea), 2007.

*

bio sam to ja i tamo kad su se skupili
oko njega i vikao je vikao je ja nisam oni
nisam bio nigdje ostavite me gade mi se
vaše množine kada je sve to otpočelo tamno

zlato je prezrelo i više se nitko neće zaustaviti
da pogleda na kojoj je strani talionica napukla
i hoćeš li im moći iznova prići kad jednom na
dlanovima osjetiš med i vosak kad kroz prozor jutrom

za vlažnih popodneva praštanje bude jednom strujalo
i zujalo poput nebeskih kukaca i tihog vjetra od kojeg
koža i tetive mijenjaju boju i postaju gipki i laki kao
njegovi koraci po vodi da bio sam i ja tamo drhtureći u

hitinu svog singulara sve brže i brže premećući svoje
talismane kao da su kapi mjedene krunice i htio sam htio
sam mu nešto reći nekako ga uvjeriti da je stid svetinja
potrošna poput disanja ili soli i da je strah topljiv

kao i sva bivša prijateljstva moje tijelo je moj teritorij i moj
svjedok odgovorio sam no tad već nije bilo nikog u tom vrtu čulo
se tek zveckanje prašine i bilja titravi znaci zemlje

*

ako telefon upravo ovog trena zazvoni
podići ću ruke jer je brujanje i zvrndanje
bilo čije i bilo čega sasvim dobra molitva
i istovjetne su prilike da bude uslišana

upravo kod njega negdje u njegovoj blizini
kamo plutaju i gdje se žele nasloniti svi
ti zvuci zastoji čekanja mislio sam da se
ne mogu prevariti i da je slika tog portala

ona koja se preklopila kada smo došli na
trg i već sam ti počeo opisivati ono što bih
upamtio pred previše vremena da me neki meni
novi stid nije zaustavio ili je to bilo tek

zbog vreline i huktanja početka kolovoza bjelina
i blještavilo izmicaše kao i uvijek trupkajući
poviše kamenih ploča borovi su šuštali premda sam
očekivao – zašto – neki prekid tog kretanja ti si

već stajala naslonjena na masivnu ogradu i gledala
prema drugim otocima a ja sam se vjerojatno još
nekoliko puta osvrnuo oko sebe ušutkan kao kad
osjetimo da netko prisluškuje naš razgovor

*

sjećaš li se kad smo istovarivali vreće iz kamiona trebalo ih je
gurnuti tako da ti padnu na rame i onda bi posrnuo ali morao si
uhvatiti ravnotežu i onako pognut odnijeti ih na palete poslagane
duboko u skladištu drugom se rukom valjalo podbočiti tako je

lakše nakon nekoliko puta tijelo bi počelo samo od sebe
poskakivati kao da hodaš po oprugama ili zračnom jastuku potom
bi prenapregnuta kičma ruke i noge nekako čudnovato otečeni
počeli podizati torzo negdje naviše to je njihov jezik i ni tada

ga nisi mogao naučiti te noći nisi mogao zaspati soba je upijala
ono što je bježalo iz tvog premorenog trupla i izjutra se nisi
ničega sjećao a što je valjalo upamtiti zar to nije tek prazan
hod navike koju ti tijelo ne treba otkrivati kao što ti ne govori

gdje je istinsko ležište vjerovanja i zašto se anđele doživljava
poput zvuka ili boja kao neko tjelesno posvećenje ne bi li se
moglo podnijeti još jedno naučeno ponavljanje i podnijeti gubitak
onoga što si bio spreman primiti kao željeno svoje drugo tijelo

*

ovih se dana ništa ne događa popodnevni i jutarnji pljuskovi
donose i odnose teške i tamne oblake oblaci upijaju i rasipaju
zrak natopljen mirisima zemlje lišća naglo izraslih trava sve
bujnijeg kipućeg žbunja koje divlja izvija se i vrišti pod

prevelikim uvijek tupim škarama omanji muškarci u potkošuljama
grbe se i smanjuju pred hujanjem tramvaja i onda potom iznova
ujednačenim sporim kretnjama potkresuju živicu kao da je to
jedino što se može učiniti kao da je to jedini način da nas

podsjete kako su naši preci upravo tako oblikovani i da se svakog
trena mogu iznova okupiti tu na bilo kojem mjestu i mahati tim
granama kao da ga pozdravljaju kao da su ga oduvijek čekali iskre
se slijevaju pod tramvajskom lirom poput tihog malenog vodopada

i nestaju u kiši kao da su blistavi zarezi na tvom rukopisu

*

slušam te ali ti mi ništa ne
govoriš ova ruka recimo hvata
jabuku trešnju rukohvat u
tramvaju kvaku ulaznih vrata
stojiš u poluprofilu
lice ti je izobličeno
jer se moraš primaknuti
da čuješ korake koji prilaze
i taj pogled kroz izbuljeno
oko kada se vrata otvore
postat ćeš spori susjed
ali mene nisi prevario
ludilo što blista u travi
nije moje i premda mi to neće
donijeti nikakvo olakšanje
– a ti to znaš – silazim
niz stubište stežući sve
jače sve jače sve jače
tamnu ručku poluprazne torbe

*

sjetit ću se svega gusti dim hašiša mrke kaplje
papira pepela i žara progorješe pod i strop pokrov
bez lica vapno u žilama nebeska pneuma mač se puši

siva bačva od stakla limena škatulja za jučer i
sutra bezbojna posolica prhkog pamćenja stupor
u nogama kad ustaneš sredinom dana nagni se posrni

sjeti se svega svjetlost će te pratiti sa svakim
korakom odlažeš žrvanj i žito žrtve od vode
anđeli što sipe poput božje prhuti sa svemoćnog

oklopa podneva upamti tada se mitare šuštava
krila platno i oblaci njihova su bljutava hrana
ne vide te kako stojiš i čekaš užareni rub dana

svoj grimizni kruh klizi pastorala u plavom
trbuh pliskavice tvrda koža sutona samo to
samo to možeš dobiti žuta noć na te čeka