Damir Šodan je rođen 1964. u Splitu. Diplomirao engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dramom Zaštićena zona osvojio 2000. u Beču prvu nagradu na dramskom konkursu za autore iz bivše Jugoslavije. U časopisu Quorum, gdje objavljuje prevode angloameričkih pjesnika i prozaista priredio je 1999. i malu antologiju njujorškog pesništva Broad-way. Preveo je sabrane pesme Raymonda Carvera, Svi mi i izabrane priče Odakle zovem, 2006. U štampi mu je i prevod izabranih pjesama Charlesa Simica, Hotel nesanica.

U biblioteci Feral Tribune, Split, objavio je knjigu dramskih tekstova Zaštićena zona/Kain ili njegov brat (2002). Zaštićena zona izvedena je u zagrebačkom ZKM-u 2002. u režiji Dušana Jovanovića, a grotesku Noć dugih svjetala postavio je (2005) mostarski MTM u režiji Tanje Oručević-Miletić. Prevođen je na engleski, nemački, mađarski, poljski, slovenački, makedonski i španski jezik.

Član je redakcije zagrebačkog časopisa Quorum, uredništva časopisa Poezija i uredništva Feralove biblioteke. Radi kao prevodlac pri MKSJ-u Den Haagu, u Holandiji gdje uglavnom i živi.

Objavio knjige pjesama: Glasovne promjene, 1996; Srednji svijet, 2001.

USPOMENA

U krilu žena drži
živo pile. Hladi ga
listom požutjelih novina.
Dolje Vrulja vrvi masnim točkama.
Autobus imotske pošte sklizavi mogul
muzgavac u mreži podneva
iskašljava uporabljeni dim.
Na nevidljivom mjestu
s nutarnje strane retrovizora
taj čas nabujala rijeka baklje
primaknute truplima neko
drugo zaboravljeno tijelo
razilazi se u toplom
pepelu Benaresa.

DALJINA

Dok trčim uz Sjeverno more
miljama daleko moj otac
zastaje oslonjen o držak motike.
Tu smo – dakle – govori.
Poslije svega što smo učinili
za njega gospodin trči,
a ovdje ludilo tek počinje.
Pojačavam tempo s vjetrom
u leđima bježim od te pomisli.
Malo dalje (uvijek dalje)
jedan galeb iz pijeska je
iščeprkao svjetlucavo kamenje.
I sad cupka.
Čudi se.

VRATA OTRANTA

kad pomislim na Vrata Otranta
instinktivno zavrćem nogavice.
plaši me tolika količina vode
koja može začas prodrijeti
u naše krevete i sobe
i učiniti svaki raspored suvišnim,
stranim ili zastarjelim.
gospodin debeli kuhar
koji uzdiše na krmi dugo
očekivanog krstaša i istresa
otpatke na bijelu brazdu
sklopio je pakt s psinama.
u džepu čuva pepeo naše priče;
sve one opuške razmijenjene s brigom
i poljupcima. i stalno se smješka
kao da je u dosluhu
s podvodnim minama.

KEATSOV SLAVUJ

ujutro pomilujem slavuja.
zatočenog u papirnatom satu.
ili točnije u krletki pokrivenoj krpom.

on je moj i ja sam njegova
naprava na navijanje.
među nama se javlja solidarnost
kao među djecom koju su
na organiziranom ljetovanju
opekle meduze.

o podne letimo u raskolje dneva,
prema istopljenom sunca krilu.
dok dolje pozemljari
iđu, lizu i gamižu
sade kupus ili nešto slično
i u zemlju zarivaju
potkresane taklje.

ovdje je svaka pjesma oda Svevišnjem?
o – da.

KAMENJE

Uvijek to kamenje.
Više mu i ne kontroliram let.
Izudarane glave jedem, radim,
oko mene grgolji suhi bijes.
Kamenje opsadâ, kamenje pjesnika,
biblijsko kamenje, kamenje otokâ
(i ostala kamenja) pljušti niz stubišta,
kroz parkove, niz lica potomstva.
I mada u njemu nema ničega,
ništa od sadre, volje, minerala
(ništa od samog kamenja),
ono me svejedno zasipa.
Tvrdo, drugorazredno sječivo
pred kojim se i anđeo ugiba.