Božica Zoko je rođena 1963. godine u Vinkovcima. Diplomirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju i druge tekstove objavljuje u časopisima i nedeljnicima, na III. programu Hrvatskog radija. Živi u Gradiški.

Objavila:
Trg na kojem stojimo ruši se, 1990; Biće iz mraka, 2001; Opisivanje kruga, 2004.

SLJEPOOČNIČARKA

(Izložba sjaja ukrajinskih riznica, Muzejski prostor u Zagrebu, l989.)

Tisućljeća nomadskog života nastavljaju se pod zemljom.
Arheolozi iskopavaju i izlažu sitan nakit. Blistav i skroman
pred monumentalnošću šatora, konja i čovjeka.
Nijedan nalaz nije teži od njega.
Iskopati nomade – to je pokušaj i nadasve apsurdan pothvat.
Jer, oni se i dalje sele, vječno se udaljavaju.
Možda upravo sada šeću pod vašim prozorom. Vi čujete
njihov smijeh i komešanje, nahrupljuju u vašu sobu, pozdravljaju,
nerazumljivim jezikom govore vam… Njihovi konji repom
udaraju vas po licu.
I odjednom, začudo, to lice više nije vaše.
I ne nalikuje ni na koga. Osjećate, u vama groznica, lica se
mijenjaju, a nomadi strasno se razmnožavaju, miješaju…
Počnete li se ogledati među njima, tražiti svoj oblik – oni
već kreću, odoše.
Davno su odjahali, a vi se nađoste zapiljeni u kakav droban
izložak, kao netko tko pokušava strpljivo gledati stoljeće
za stoljećem. Za mrakom mrak.
Pred vama je ukras za sljepoočnice. Gledate, pokušavate i dalje
shvatiti zašto su ti narodi ukrašavali slijepo oko.
Uzalud.
Nezadovoljni odlazite s izložbe – jer, doista, tko može
strpljivo gledati stoljeće za stoljećem.

BIĆE IZ MRAKA

Bila je to krtica.
Znate li kako izgleda u ljetno podne?
Pustite djecu da se igraju i vidjet ćete kako umire
biće iz mraka. Crno i slijepo na suncu.

Gledala sam taj komadić tame i nejasno, ali nepogrešivo,
osjetila – ovo nije se smjelo izvlačiti iz zemlje. Ovo
ne smije izaći na svjetlo. Prvi instinkt kojeg se sjećam.
S rukama na leđima, nepomično zureći u krticu.
Između nas sporazum – tabu.
Sahranila sam je.

Dok ju nisam zaboravila, obilazila sam svaku zemunicu –
„to je unutra, tu živi“. I danas pokraj svakog briješka
izrovane zemlje pažljivije hodam. Da ne bih nagazila neko
biće ispod u mraku, koje možda umire ili se rađa.
Kasnije, kad sam čitala Kafk u opet sam se sjetila sunčanog
podneva i krtice – instinkt mi je bio sačuvan.
Ali nemoćan – svijet bijaše napučen umirućim prikazama.
Ta bića gutala su zrak, mučila se, gušila – dan je nemilosrdan.
A noću, iza ponoći, i još kasnije, iza dva – sablasna neonska
ulica i tišina – čas bi jecala, čas pjevušila. Nema pokoja.
Tmuša podvijena repa zavija, drhti u gradskoj kanalizaciji,
bježi u predgrađe, skriva se po teretnim kolodvorskim
skladištima. Posječena u šumama, u selu osramoćena, protjerana
s groblja. Sve više kamena u ravnicama. Cijele planine preselile
se – kameni humci jedan do drugoga, zbijaju se sve tješnje
i sve uži su prolazi među grobovima. Šmugne u crkvu. U ispovjedaonicu
praznu skloni se od vječnog svjetla – ne bi li konačno počinula,
shranila se. Uzalud! Zabruji alarm i upale se sva svjetla. Smrti
više nema. Duša.

Bježi i dalje gonjena, sakrije se negdje, pa čučne i plače.
U haustoru. Prolazeći začuđeno pogleda je neka mačka. I tu,
trpka i vidovita, pronađe ju – mala crna abeceda.

Djeca, što se igrahu na dvorištu, kao i ja, nisu još bila
pismena. Što će naučiti od svoje okrutnosti sada, kad više nema
životinja? Gdje će završiti ta okrutnost i kako će se uobličiti
dječja priroda ne dođe li do novih instinkta i dosluha?

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

Sisavci, gmazovi, ptice, ribe…
Pingvin – ptica? Riba – kit? Mali netopir, šišmiš mali
negdje sisa. Ptičje mlijeko. Krv gmaza. Utjecaj svemira
na strukturu kralješka i milijarde neurita i neurona,
živaca i živčanika, sisaljki, ticala…
A biljke – krotki radnici, organizatori i promatrači.
Uzdišu li, izdišu li – zelene se od napora.
Čini vam se, mogli biste još bez svih tih životinja, ali
bez biljaka – nema zbora. Pitajte ribe kako im je bez pluća.
Ribe šute, dišu škrgama. (Blago njima, nemaju nadahnuća!)
Razmislite posebno o endemima i čuvajte ih unutar naroda.
Naprimjer, naše biljke – degenia velebitica, sibirea croatica,
pa i Pančićeva omorika.
A o čovječjoj ribici da i ne govorimo.
Ona je sasvim tiha, sasvim gola…
Psst! Mirna, mirna.
(U dosluhu je s tajnom našom.
I s čudnovatim kljunašom.)

SED VITAE

Kad umrem otvorit ću usta,
poučit će me živi
kako da postanem
konačno pravi jurodivi!

Izdržat ću školu šutke,
pritegnuti vilicu glavi,
uskoro ću pokazati zube:
u vječnosti tek smijeh je pravi!

Prvi i jedini život moj
daje mi dobru nadu
da ću biti posvećena
luda i u Hadu!

(Pelinak bere, ružicu prosiplje…
Ali to nije sve! Ne i ne!
Dijeliti hoćete?
Naš mali spomenarski svijet!
O kako to jest trogatelno!
O kakav je to top! sekret.

Gorko ispijena čašica
na zglob naskočila:
Sad je svijetak zglobljen.
Nije mrtva Ofelija.)

JASNA POLJANA

Probudim se jedno jutro i više ne znam kako se zvao Tolstoj i
otac mu Rus. U Jasnoj poljani nema žive duše, nema ni poljane – ona se
spojila sa sivim nebom. Ni Tolstoja nema, on je pobjegao – prije pola sata,
četrdesetpet minuta, trideset godina, ove sekunde? Ne znam.
Uostalom, zašto ga ne pustiš? Sad malo ti gledaj po Jasnoj poljani i
sretan budi što nema ni seljaka (mužici sijeno kose) niti itko može odrediti
granice imanju. Dvora ni dvorišta nema. Samo jedna vrata čije se drvene
vratnice otvaraju na dvije strane kao da ih pokreću dva suprotna vjetra. Kao
da je netom netko projurio kroz njih prošavši granice imanja. Smiješ li ti
proći kroz ta vrata?
Ne, ti okrećeš leđa i vraćaš se u registraturu. Spisi su nepotpuni
i u strašnu neredu, ipak vrlo brzo pronalaziš u popisu Lava Nikolajeviča.
Nemarno odložiš spis. Pomiren. I opet nisi učinio ništa. Ali ipak, malčice si
napredovao. U dresuri straha.
A ja? Mene si ostavio u Jasnoj poljani gdje stojim i buljim u vrata
što se njišu na vjetru koji vitla vratnicama. U dva suprotna smjera.

x x x

Jedna robinja u carstvu, neuka i priprosta, a toliko se
odgajala, vodila samu sebe za ruku i nije izdržala život
na granici. Sad će bogme šutjeti dugo i dugo.
Ona ne shvaća.
Protrajbala je (život na granici to omogućava) svu poeziju
carstva i sada ne razumije ni stiha, a poezija je bila način
da udobrovolji carskog službenika. Ovako, on joj saopćava
kako nije pošteno obavila nijedan posao: bit će prodana,
i neće se baš cjenkati za nju. Neka im još kaže i hvala.
Bit će joj osigurani stan i hrana – nije ona ni za
kruhoborstvo, a kamoli da čuva granicu carstva.
Ona ne shvaća svoje pravo lice, stidi se svog imena,
otpremili su je bez njega. Ono nije presudno
za prodaju. Dostatan je kratak opis:
ona ne shvaća.
Koji joj je