Photo: blogs.miaminewtimes.com
Pesničko bombardovanje Agustine Woodgate
Umjetnica Agustina Woodgate u dućanima u odjeću prišiva stihove pjesnika kako bi se budući nepoznati kupci htjeli-ne htjeli suočili s poezijom
Život nije doli velik san
zašto da se naporno radi?
Li Po
Some people go out dancing
And other people, they have to work!
Lou Reed
Nakon što se povukla desetljećima duga plima larpurlartizma u Europi iza nje nije ostala baš intelektualna i duhovna pustoš, kako su to dramatično proglašavali umjetnici i intelektualci kraja 19. i početka 20. stoljeća, ali je ostala praznina, Englezi bi rekli ‘void’.
Ako ta praznina i nije bila pustoš bila je otvoreni prostor, prostor kojeg su umjetnici najmlađe generacije počeli ispunjavati onime što će biti nazvano angažiranom umjetnošću – umjetnost koja neće biti dostupna samo najvišim društvenim slojevima, već umjetnost koja će biti katalizator promjene, agent dinamizma i revolucije. I to ne nužno revolucije s velikim R. Jer što je umjetnost zapravo i kome je namijenjena? Što je književnost, osim što je najbolja paradigma organizacije duhovne hijerarhije koja je vladala stoljećima. I čemu književnost može služiti, ako služi ičemu?
Od ranog novovjekovlja naovamo književnost je najbolje bila utjelovljena u nazivu prekrasne zbirke pjesama Džive Bunića Vučića – u zbirci naslova Plandovanja. Jer nije bilo koji Dubrovčanin bio u mogućnosti plandovati, imati dovoljno slobodnog vremena za život uronjen u kontemplaciju i ispitivanje prodora Ljepote u živote ljudi. Mogli su to samo ljudi s dovoljno slobodnog vremena, dovoljno naobraženi da znaju čitati i pisati, da poznaju latinske stihoklepce, strane jezike i književnost s onu stranu Jadrana. Mogli su plandovati prije Bunića Petar Hektorović, Hanibal Lucić, u Trstenom pastoralne igre mogao je smišljati Nikola Gučetić. Ljepota je stanovala u grotama artificijelnim najvišeg plemstva, uz izuzetak pokojeg talenta kojeg bi lokalni svećenik prepoznao i uz sponzorstvo plavokrvno poslao na studije. To je bilo stanje stvari, od pravde i Boga!
Photo: mightandwonder.com
Ako su se stvari u narednih nekoliko stotina godina i promijenile još uvijek je i početkom dvadesetog stoljeća bilo dovoljno onih tankoćutnih pjesničkih duša koje su patile za starim vremenima kad su najbolji ljudi vladali Europom. Bilo je tu raznih pjesnika, i dobrih i loših. Neki od njih su napravili i pjesničke programe od te vrste patnje, poput našeg semitalentiranog barda ljubim-ruke-kneginjo književnosti Dragutina Domjanića. Dok je pjesnički fenomen Fran Galović posljednji put gledao svjetlost umirući u besmislenom klanju zvanom Prvi svjetski rat Dragutin Domjanić je pjevao pjesmice plemićima koji su nazdravljali velikim pobjedama naše carske vojske. No, bilo je tu i drugačijih zvijeri od Domjanića. Recimo pjesnik s druge strane našeg preuzvišenog Carstva, koji je uz pisanje velike poezije bio reakcionarni poštovatelj plavokrvnih markizica, genijalni Rainer Maria Rilke.
No, u isto vrijeme dok je Domjanić komponirao svoje rime a bolećivi Rilke slušao etide u dvorcima svojih visokih pokroviteljica, umjetnost je napravila taj jedan korak, koliko malen toliko i golem: umjetnici su tražili demokratičnu umjetnost. Umjetnost za sve, umjetnost koja će mijenjati svijet, književnost koja će ispunjavati živote ljudi. To je bila malena vojska – militantni grupetto. I nisu čekali svjetsko klanje za svoje proglase i svoja nastojanja.
Prije velikog rata i dadaista Huga Balla to su već pokušavali Majakovski i njegovi drugovi Kručonih, Burljuk i ostali. Promjene su se osjećale i u Francuskoj i Italiji. Ponuditi modernu umjetnost i književnost proletarijatu. Donijeti umjetnost ljudima.
Iako je prošlo točno stotinu godina od kad su umjetnost i poezija bačeni ljudima u glavu, mnoge se stvari nisu promijenile. Tri četvrtine svijeta živi u siromaštvu, a obrazovanje i književnost svakako nisu na listi prioriteta konstruktora globalnog kapitalističkog aparata.
Pa ipak, neki ljudi se i dalje trude, koristeći se strategijama kojim bi se i futuristi i dadaisti ponosili.
Jedan takav kinetički agent je i argentinska umjetnica Agustina Woodgate iz Miamia. Ova umjetnica bavi se tzv. pjesničkim bombardiranjem. To nije bombardiranje gradova s papirima na kojima se nalaze ispisane pjesme (kao što je to nedavno izvela skupina čileanskih umjetnika iznad Berlina), a o čemu smo izvještavali krajem 2010. godine, već je riječ je o malim gerilskim akcijama gdje umjetnica upada u dućane s odjećom u koju potom zašiva pjesničke stihove.
Njezina strategija podsjeća na bombardiranje grafiti umjetnika, koji na površinu zida ispisuju tekst. Umjesto zida, autorica se služi odjećom kao svojim medijem. No, projekti južnoameričkih umjetnika koji bombardiraju poezijom ipak dijele zajednički duh, ideju prodora poezije u život, iako je kod Woodgate najvažnija promjena konteksta.
U posljednjih mjesec dana Agustina Woodgate zašila je veliki broj stihova pjesnikinje Sylvije Plath i pjesnika Lija Poa u jakne, majice i hlače po dućanima širom Južne Floride. Evo što autorica kaže o projektu pjesničkog bombardiranja: „Šivanje pjesama u odjeću način je na koji možemo unijeti poeziju u svakodnevni život ljudi, jednostavno je stavljajući u drugi kontekst, mičući je s papira kako bi je integrirali s našim životima. Ponekad maleni detalji, poput slova na papiru, dobiju novu dimenziju i snagu kad ih se makne iz očekivanog konteksta.“
Kako to Agustina Woodgate radi možete pogledati na stranicama Miami New Timesa. Agustina Woodgate ovaj projekt izvodi u sklopu nečega što se zove O, Miami. Riječ je o pjesničkom festivalu koji je pokrenut u travnju ove godine, a koji je imao za cilj „da se svaki stanovnik Miamia nađe oči u oči s barem jednom pjesmom u toku mjeseca“.
Izvor: e-novine,com/Booksa Neven Svilar