Nikica Petrak je rođen 1939. u Dugoj Resi. Gimnaziju i Filozofski fakultet (engleski jezik i književnost te povijest umjetnosti) završio u Zagrebu. Uz pesništvo bavi se esejistikom i prevođenjem s engleskog i njemačkog jezika. Radi kao urednik u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu. Piše pesme, eseje i novinske članke, prevodi s engleskog i nemačkog.

Objavio:
Sve ove stvari, 1963; Razgovor s duhovima, 1968; Suho slovo, 1971; Tiha knjiga, 1980; Izjava o namjerama, 1989; Izabrane pjesme, 1991; Ispadanje iz povijesti, 1996; Razmicanje paučine, 1999; Neizgovoreni govori: zapisi nasumice, 2003; Od ljubavi, 2004.

STARI ZANAT

Stari zanat ništa nema osim
zaboravljenih pravila,
kucka igla, tuče malo kladivo, plamti vatrica,
sve se tali i svjetluca, puše se u to,
grije se prstima, hladi se plućima,
neobrađeno se noću nosi u postelju,
da se dobije pravi oblik, neki po tome i pišaju

Stari zanat je križ pomnog čitanja
sitnih napuklina po neobičnom kamenju,
svijanja šuplje kovine po njenim žilama

vi ćete to glasom ciceronea znati bolje
objasniti gostima
Znate, svaka loše hranjena i čudnovata životinja,
još spašena poslije Potopa u nekom Maksimiru,
posve je sigurna u Veliku Osvetu

zato i skače tako uporno
s prečke na prečku

ARKA

Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.

Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.

U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.

Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.

&

Još to nije sve: u ranu zoru,
Zagrebu ususret, s neba,
pada diluvijalna kiša,
potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
u toplom polumraku
moja glava je Arka,
i njoj je zapovijeđeno
da spasi svoje riječi, par po par,
muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
neprestano se vraća golubica;
one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
od njihova parenja i cike spopada me
sretna strava, nešto od iskona

ŠEST REDAKA

Ti si me zvala u slađu smrt
a ja to neću

ja svoju smrt hoću gledati
hladno i sabrano kao što ona gleda mene

kao da ne znam kako će ona na kraju
imati tvoje lice

ISPADANJE IZ POVESTI
Wer jetzt, irgendwo in der Welt…

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.