Novi album najvećeg australskog i svjetskog hard rock benda prije nekoliko dana „iscurio“ je na internet, ali i da nije toga, publiku više zanima hoće li AC/DC u sklopu nove turneje doći u Hrvatsku nego kako zvuči njezin povod.

Logično, jer AC/DC je ključnih sedam albuma i jedan mini -album snimio u relativno kratkom periodu od 1974. do 1980, a u narednih 28 godina još toliko – osam studijskih albuma.

Neopravdano, jer „Black Ice“ vjerojatno je najupečatljiviji album AC/DC još od ranih 80-ih, a sigurno od „The Razor’s Edge“ s kojim su početkom 90-ih obnovili popularnost i pridobili novu, mladu hard’n’heavy publiku. Doduše, taman da je i najbolji, „Black Ice“ teško da će išta promijeniti u povijesti grupe koja, baš poput Rolling Stonesa, već četvrt stoljeća prvenstveno slovi kao koncertna atrakcija.

Usto, dio poklonika AC/DC, iako uredno pohodi njihove koncerte, nikada se nije pomirio sa smrću Bona Scotta i jednostavno ih radovi nakon „Back In Black“ pretjerano ne zanimaju. Nadalje, AC/DC su jedna od onih grupa koja od albuma do albuma – poput Ramonesa, Motorheada i ZZ Top – malo toga mijenja u zvuku, stilu i sadržaju, a to je za dio kritike i publike od početka 90-ih postao „smrtni grijeh“ rocka, premda su baš ti sastavi „izumili“ savršenu i nepoderivu rock’n’roll formulu o kojoj „progresivniji i avangardniji izumitelji“ mogu samo sanjati.

Sukladno „pravilima igre“ u današnjoj popularnoj glazbi po kojima se a priori hvali svako miješanje krušaka i jabuka, a zapostavlja čistoća stila i kvaliteta pjesama, AC/DC nemaju šanse za prolaz.

No, u svijetu AC/DC vrijede neka druga pravila igre, a u skladu s njima „Black Ice“ je moćan album čiji odsječni ritam, monolitno neprobojni hard, heavy, boogie i blues-rock rifovi, eksplozivna sola i pjesme poput „Rock ‘N’ Roll Train“, „Big Jack“, „Wheels“ i „War Machine“ u oštroj produkciji Brendana O’Briena, nalik onoj Roberta Mutta Langea na „Back To Black“ danas – u trenutku kada padaju burze i svijet marketinških i bankovnih „proizvoda“ – podsjećaju na skladno i veselo čekićanje strojeva, ljevanje željeza, kloparanje lokomotiva i buku kamiona, odnosno hrup industrijskog društva i njegovih čvrstih i opipljivih proizvoda i vrijednosti.

Čak i kad ne kažu ništa mudro, a ne kažu, AC/DC – nepokoreni, tvrdoglavi „šljakerski“ bend koji i na sceni, unatoč spektakularnim pozornicama, izgleda poput radnika treće smjene „Uljanika“ i idiotskog ponavljača razreda – danas nas gotovo neugodno podsjeća na industrijsko društvo u kojem nije bila sramota u plavom kombinezonu raditi u tvornici i slušati rock’n’roll jer baš su radništvo i inteligencija proizašla iz radničke klase sagradili su moderno društvo (i popularnu kulturu) Zapada koje su u posljednjih četvrt stoljeća – račun je napokon došao na naplatu – srušili Reagan, Thatcher, obitelj Bush i prodavači magle s Wall Streeta zbog čije su jagme za kratkoročnim profitom, a bez pravog sagledavanja dugoročnih posljedica, industrija i proizvodni poslovi bezrazložno preseljeni na Daleki istok.

Izvor: Jutarnji hr Aleksandar Dragaš