Ivan Rogić Nehajev je rođen u Senju 1943. godine. Bitnim delom književnoga delovanja vezan je uz riječki postmoderni kulturni prostor. Često je bio prepoznavan i u književnoj kritici imenovan kao učesnik riječke modernističke «djeteline s četiri lista» Diplomirao psihologiju, sociologiju i filozofiju, a doktorirao (urbanu) sociologiju.

Profesor je Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Radio u Razvojnom urbanističkom birou u Rijeci, u Zavodu za kulturu Hrvatske i Urbanističkom institutu.

Pjesnik, esejist i sociolog, urednik i novinar.

Objavio:
Predgovor, 1969; Odlazak s Patmosa, 1971; Marina kruna, 1971; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje, 1980; Pjesme o imenima, ženama i drugo, 1985.; Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992; Periferijski puls u srcu od grada, 1992; Figure ukroćene sreće, 1994; Osnove uranometrije, 1994; Smaragdni brid: /Vukovar 91. i hrvatski identitet/, 1998; Sredozemlje, sedmi put, 1999, Pabirci i po koja pjesma, 2004.

TANGO

noga je između nogu noga je naspram
noge, u usta se uvlače osojne ruže i cokt,
visoko u plavom visoko u crnom koljena
rotiraju srce, svlači se daleka draga

bedro je između bedara bedro je naspram
bedra, u luku padaju zgužvani narcisi
i mak, sakriveno u koraku sjaji neskriveno
na povratku žari, vitak je vitak dah

pupak je povrh pupka pupak je u dnu
pupka, kožom se toče trnci u trku i krijes,
tamna je između nogu tamna je usred usta
ta trusna utiha, vedri se ničija draga

grudi su naspram grudi grudi su okidač
grudi, nad pot se svijaju mokro veče i ništa,
daleko je oblo ovdje blizu je ogib oka,
taj crni oval, svečan je svečan sijev

obraz je jedan spram drugog obraz je jedan
uz drugi, niz nepca se pali tijesni tektonski dah,
na sporu ritmu boka na slanu treptu pota
treperi tijelo, u vrtnji se sabire par

NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,
naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

PLAVO PLAVO, CRNO

kroz onaj prozor na vrhu neba nitko te neće
kroz onaj plavi prozor baš ništa, vjeruj;
vrijeme je vruće, ljetno, to da, pa plavo peče
i bog je tako netočan; ne znaš li što ćeš
zaplači reci brm bla bla, razgovijetno i
oštro: brm bla bla, i uzjaši prvo što dorotira
iz ritma, kroz onaj prozor na vrhu neba nitko
te neće, vjeruje, plav je i prav, prvorazredno to;
o da, vrijeme je vruće ljetno pa plavo plovi
i netočnosti nema kraja; ali baš ništa, vjeruj,
neće te, nitko ništa, kroz ono plavo neće te

U ZALJEVU PJENE

zasiječe prvodošlo plavo od crnog do crnog
niz žest i žala prelije se napeti lijev,
u tritonskom srebru svečano uspravljeno podne
centrira obzor, srpanj je mjesec – sažeto ljeto;

izbliza se oble bokovi i bedra, strujne putanje
usta dijamantni rsssssk, tijelo naspram tijela
spaja se u usko pomnoženo dvaput, proriču trave:
zanijet će noćas sve žene s ružmarinom u kosi;

ne putuje se; sva su mora ovdje u mori srsa, svezana
pismom o ljubavnoj prošlosti vode, samo glokot
množi usise, i reske prizme s odbojima dalekih
runa, pupčanih pregiba tananih dina, ovala;

nikoga nema; jesu li božice s ljekovitim voćem
dužne biti ovdje, još ih se sjećaju mimoze, lovori
s otvorena, meduze i jod, reska baština krhke kajde,
srpanj je – sažeto ljeto, prvodošlo plavo plovi

NEKA TJELO NE POPUSTI

da je samo sudac, bog, bilo bi lakše:
lučio bi prave i krive; a drugo lišće u kalendaru
punio bi primjerima punoće, drugoga ionako
ne može. bi li što još dodatno i rekao ne zna se,
sigurno slabo razgovijetno.
ali se ne odriče i naslova: tvorac. sad tvorbene
pogreške najtočnije pogađaju tvorbena mu prava. ima li ih
malo mogu se ukloniti; ima li ih puno u teškoćama su
i tvorac i tvorba. toliko je već izvješća o sablazni
pa čemu preskakati statistiku? tko vidi – vidi. ali i
prije očiju svjedoka već se vidovitost stvari skrbi o
jasnim slikama u magmi. zaštitimo glasnike – samo im je
dužnost reći rečeno.
sklanjam se u skromnost. ne idem dalje od
ulomaka s plavim obrisima odanih. unatoč kratkoći
opasuju što je za opasati modrinom kakvu priznajemo
samo osvitima. u crno stegnuta galaktika sporim se pulsom
povlači na svoje. ravna li mjesto gdje prvo poglavlje nije
jednokratno unatoč tegobnim nastavcima? samo neka
tijelo ne popusti.
neka ne popusti.