Don Anđelko Kaćunko bio je jedan od predstavljača „Gole istine“, koja već danima u Hrvatskoj diže medijsku prašinu
Foto: Marko Lukunić
Medijski odjek o nagradi „Kiklop“ knjizi „Gola istina – autobiografija s grupnim iskustvom“ doista iznenađuje. Budući da sam na određen način kumovao tome fenomenu, podsjetit ću na ono što sam htio reći u nastupu tijekom predstavljanja te knjige.
„Hoću da se podsjetim na prošle svoje sramote i putene pokvarenosti duše svoje, ne zato što bih ih ljubio… činim to, dozivajući u pamet svoje preopake putove u gorčini svoga sjećanja… Raspaljivao sam se nekoć u mladosti da se nasitim pakla. Osmjelih se i podivljah u prevrtljivim i mračnim ljubavima; nestade moje ljepote i postadoh trulež u očima tvojim, dok sam se sviđao sebi i želio se sviđati očima ljudskim.“
Tih sam se riječi sv. Augustina, filozofa i biskupa iz IV. st., sjetio čitajući knjigu „Gola istina“. I taj je veliki obraćenik imao svoja „grupna iskustva“ i sve je opisao u poznatom djelu „Ispovijesti“. U „osvrtu na opaku mladost“ Augustin, ujedno i dubinski psiholog, nastavlja s opisima svojih iskustava, ali ističe: „A što me je drugo veselilo doli da ljubim i da budem ljubljen?“
Može izgledati pretencioznom ili čak blasfemičnom usporedba „Ispovijesti“ i „Gole istine“, odnosno Nives Celzijus i sv. Augustina, ali ona nije bez temelja, unatoč dijametralno suprotnim nakanama samih autora, kao i drugim neusporedivim razlikama. Augustin se od početka zahvalno obraća izravno Bogu, jer je nakon svih životnih lutanja iskusio da je nemirno srce naše dok se ne smiri u Njemu! Ipak napominje da svoju pripovijest upućuje „rodu ljudskome, ma kako malen bio broj onih koji će čitati njegovu knjigu“. A Nives, sa željom da nitko ne ponovi njezin „križni put“, u medijski potpuno drukčijim prilikama svjesna je da „će svoju šokantnu ispovijest podijeliti s prijateljima i neprijateljima, onima koji je vole i onima koji su brojniji i mrze je, s potpunim strancima i sa svima koji požele pročitati njenu knjigu…“, što je globalizirano „grupno iskustvo“, o kojemu Augustin nije mogao ni sanjati.
Dakle, bez obzira na različite motive medijskoga ili pojedinačnoga interesa za ovu knjigu, bez obzira na razne aspekte s kojih se ona može promatrati u sadašnjoj hrvatskoj zbilji, kao teolog želio sam istaknuti da je središte te knjige SRCE, odnosno LJUBAV – kao i kod Augustina! A to je vrlo uočljivo gotovo na svakoj stranici te knjige, ako se bit „ogoli“ od površinske pljeve skandalâ, glamura i svega što prati tzv. celebrityje. Štoviše, kod Nives čežnja za ljubavlju nezaustavljivo izbija čak i kroz eksplicitnu erotiku (koja na trenutke odvratno podsjeća na Suzanu Rog ili – po mijenjanju partnerâ – na „Berlinski ručnik“).
Međutim, i to je pokazatelj dubinske čovjekove čežnje i težnje za ljubavlju koja ispunja do temelja, što se ne može postići trenutnom ugodom ili putenom nasladom. Teologija, a čak i neki smjerovi psihologije, u toj ljudskoj čežnji vide čovjekovu težnju za Uzvišenim, Onostranim, Transcendentnim (pa i kad toga čovjek nije svjestan), potragu za Onim koji jedini čovjeka ispunja do dna, kojeg je Augustin upoznao kao Boga.
Sve to na poseban način potvrđuje posljednje poglavlje Nivesine knjige nazvano Happy end, koje, kao kulminacija životne drame i svih ljudskih težnji, pokazuje sretnu mladu ženu u obiteljskom ozračju, s njezinim vlastitim zaključkom da je „princeza napokon zaslužila svoju bajku“. A upravo je to dokaz da se svaki čovjek potpuno ostvaruje u roditeljstvu, odnosno majčinstvu ili očinstvu, tjelesnom ili duhovnom, što je također potvrda biblijske tvrdnje da „se žena spašava rađanjem djece“ (usp. 1 Tim 2,15). Dakle, razlog mojega ondašnjeg „golog predstavljanja“, kao i ovog uključivanja u nastavak priče, jest želja da podržim jednu „bajku“, da podijelim radost s jednom obitelji, s nadom da njihov happy and bude početak neograničena trajanja!
Sada, pak, kada se mnogi pitaju „tko je ubio Kiklopa u Puli“, a oštećena autorica želi pravdu istjerati do kraja, nameće se misao može li se parafraza poznate izreke primijeniti na jednu granu hrvatskoga kulturnog močvarišta: Ne pada uvijek snijeg zato da pokrije brijeg, nego da svaki vrag – pokaže vlastiti trag! Koje se, dakle, „rogate zvjerke“ mogu prepoznati po „pulskim (kik)lopovskim tragovima? Je li riječ o očitovanju one Njegoševe: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“?
O čijoj je u ovome slučaju (ljudskoj, profesionalnoj, književnoj, moralnoj…) golotinji riječ? Je li na djelu „pedagogija“ koja ne da „ocjenu više učeniku koji se trudi“ ili je riječ o odlučnoj „bukvici“ da takva „domaća zadaća“ ne zaslužuje nagradu jer spada u kategoriju neknjiževne trivijalnosti? Ako je to stav književnih „polifema“, da smeće ne treba nagradom reklamirati, zašto se jednako ne ponašaju prema brdima „shit-arta“ i medijskog otrova kojim se svakodnevno narod šopa, nego se povlače u pećinu vlastita licemjerja?
Zato bi i tvrdnja da je takvom odlukom Sajma „obranjena knjiga, literatura i kultura“ bila uvjerljiva tek u slučaju da je pulski knjiški „politbiro“ cijele godine uvjerljivo javno kritizirao bigbrotherizaciju, excluzivizaciju, eksplozivizaciju i svaku drugu pornografizaciju hrvatske javnosti! Ili se njihov književni „trenutak istine“ tek u bratskoj zdravici „in camera (obscura) caritatis kod Suzane Rog“? Je li onda potrebno, ako se od njih ne traži priznanje poraza, da javnosti to pokazuju i da vlastitu nedosljednost prokazuju?
Konačno, budući da su i pisac i Kiklop imenice isključivo (i ekskluzivno!) muškog roda, bez „žemske“ varijante – ispada kako muški elitisti smatraju da autorici ostaje jedino (i isključivo) imenica i činjenica njezina roda – tužba! Ako su, pak, Oni podsvjesnom osvetničkom zavisti zaključili da Njezine inicijale treba čitati kao „Nego Cyclopem!“ (lat.: Ne dam Kiklopa!), hoće li npr. dr Gruden otkriti da tu možda ima posla i za Freuda? Ispovjednici, nažalost, neće se slomiti od posla.
Izvor: Večernji.hr Autor DON ANĐELKO KAĆUNKO