Ivica Prtenjača je rođen 1969. u Rijeci, gde je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Pojedine pesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenački, mađarski, makedonski, engleski, nemački, italijanski i bugarski jezik. Dobitnik Nagrade 25. salona mladih 1998. Zagreb i nagrade za najbolju knjigu mladog autora na Kvirinovim susretima u Sisku 2000. Uvršten u nekoliko antologija, izbora i pregleda hrvatske poezije.
Objavio je:
Pisanje oslobađa, 1999; Yves, 2001; Nitko ne govori hrvatski (s B. Čegecom i M. Mićanovićem), izbor iz poezije, dvojezično hrvatsko/francusko izdanje, 2002; Dobro je, lijepo je, 2006; Uzimaj sve što te smiruje, 2006.
* * *
dodaj
svoje ime muškarcu
on ga drži na jeziku vrti među usnama
zareže fino nepce i pjeva
sve drugo bi od jasnoće otkinulo
značajno tijelo malene / velike zjenice
sve drugo bi me pokosilo
sirovo sunce u podne pada kroz mene
da bar izgubim šutljive slamnate ruke
na plamenim vodopadima tvojih
svilenih leđa
da malo lunjam niz ulicu oko
300 godina
ti ćeš leći taj potpuno
nepoznat muškarac disat će u
hodniku i ti ćeš čuti kako
ovaj trenutak savija tugu i
pakira je
kao lijepi talog
u oku
* * *
ljeto se prodaje
ispod vakuumiranih usnica usrećio sam
jedan hrvatski jezik
nanio sam mnoštvo otpada
u svoja ramena s lijepim svirepim mišićima
i sad bih se mijenjao za mjesto
u praonici
gdje samljeveno palmino lišće sjedi u
omekšivaču
uozbiljio sam se kad su me natjerali da se skinem
pa obučem u neprimjetnog ronioca
zamišljao sam kako se debeli američki auti
utrkuju po niskoj pšenici
istovremeno poželio sam napisati
pontiac bluebird
a da me to ne rastuži
* * *
tigar
njega se naravno sjećaš
ležao je ispred nas i zapisivao
u svoju blistavu tamnu prugu
na čelu skoro sve
sačekao sam da se probudiš
buljeći u revolvere
što smo ih izgubili na žalu
tada već nije bilo gradova
u tvojim lećama gorjela je
malena vatra
i dizao se dim
boje neba u zimski sumrak
rekao sam kapetanice
možda je ostalo premalo
vremena za poljubac
noć se sanjka
kroz mrtvo tijelo haskija
još samo jednom
na porculanskoj ribi
odvezi me
* * *
na terasi hotela kontinental
ispod kestenova završit će
moj zimski luping
ti ćeš započeti mekanu trgovinu
svojim očima i vakuumom
ali baš me briga
ostavljam te kao logor
za jednu noć
u kojem su me beduini
uspavali pjesmom o medu i nebu
širokom kao igralište
ovdje nitko neće učiniti ništa
u mojoj mornarskoj dolamici
smrzava se jedno more
na pustoj obali jedem nekome iz ruke
i grijem se u košuljici
koja sadrži plamen i
san u kojem se ljubimo i letimo
radim u vrtiću s plastičnom djecom
kad ih poželim ostaviti
gađaju me baterijom
* * *
svaki sam dan prolazio pored
kioska u kojem su pravili cocktaile
tamo je najlakše bilo biti
veseli che koji drži nekome ruku
na bedru
polako pije rosso cubano
i čeka da se nešto dogodi pa da
na vespi odnese svoje oči
i opet bude heroj
dan je tako prazan naručio
sam krvavo jutro
stotinu krvavih jutara
i srušio policajca kraj sinagoge
kad sam se vraćao ispisujući
nevjerojatne krivulje dok se
čitav gradski prijevoz otimao
zadanim rutama
cazzo rekao je policajac
croato rekao sam ja