Spisateljica smišlja fabulu za novi roman: Katie Price u stvaralačkom zanosu
PHOTO: www.oumwashtenaw.org

Sve je više knjiga koje se prodaju seksom. Ponekad je seks sam sadržaj knjiga, ponekad su to seksualni skandali, ponekad rušenje društvenih tabua o seksu, ponekad se seks koristi samo za promociju, primjera je mnogo i svakog dana sve više. Razmišljam o tome da bih mogao složiti priručnik „Kako se koristiti seksom za prodaju knjiga?“ – zvuči kao nešto sasvim zgodno za putujuće trgovce knjigama

Američki knjižari za hitove koriste izraz „rainmaker“ (prizivač kiše, engl) i pri tom misle na fenomen koji je iznimno važan za opstanak i razvoj knjižarstva, ali i cjelokupnog života knjige. Naime, hitovi u knjižare dovode i one koji prije nisu svraćali u knjižaru. Hitovi omogućuju knjižarima da se pripreme za primanje novih, nevinih duhova koje će zarobiti u tom mračnom zavodljivom svijetu gdje su svi umornih očiju, a televizijski ekrani se prekrivaju paučinom. Kao da smo u „Zoni sumraka“, zar ne?

Naravno, ovaj retorički suvišak je i posve netočan – knjižare su danas svjetlije nego ikad, a ekrani se itekako koriste za promociju knjiga. Ipak, točno je da hitovi dovode nove ljude u knjižare. Uzmimo za primjer tri naslova u posljednjih nekoliko godina hrvatskog knjižarstva.

Prvo, tu je famozni „Da Vinčijev kod“. Ta je knjiga u knjižare uvela tisuće kupaca koji nikad ranije nisu zavirili u nj, a sve zbog fame da taj loš krimić razotkriva tisućljetnu zavjeru koja se nadvila nad svjetsku judeokršćansku zajednicu. Mnogi su nastavili s čitanjem uzevši u ruke druge romane Dana Browna, a neki i „Svetu krv, sveti gral“, knjigu koju je po ženinoj preporuci Brown tako lukrativno prepisao, a potom autore još i odrao na sudu izbjegavši sve njihove optužbe. Jadni Richard Leigh i Michael Baigent na kraju su morali platiti troškove suđenja i ostali bez ogromnog dijela svoje zarade (koja je, istinabog, narasla zahvaljujući Brownovu hitu). Zainteresiravši se za temu, neki su nastavili s čitanjem i postali redoviti kupci knjiga.

Drugi sličan fenomen, iako pokrenut s posve druge strane, bila je knjiga „90-dnevna dijeta“ slovenskih autorica Brede Hrovat i Mojce Poljanšek. To je zapravo, prva prava hit dijeta u Hrvatskoj. U knjižarama su stvari došle dotle da su knjižarima njima dotad nepoznate žene odmah s ulaza postavljale pitanje: „Imate li onu knjigu?“ I odmah je bilo jasno o čemu je riječ. Uslijedio je nastavak, a zatim druge dijete i prodajna niša je ustanovljena.

Treći fenomen je posve nov, a ovih dana i prilično aktualan, to je knjiga Nives Drpić, zvane Nives Celzijus, naslovljena „Gola istina“. Naravno, ovdje se obećanje svodi na masne tračeve i najavu seksa. A seks je svakako najbolji poticaj na kupnju u ovom poživinčenom svijetu.

Zapravo, godinama dnevno prateći svjetske knjiške vijesti uviđam kako je sve više knjiga koje se prodaju seksom. Ponekad je seks sam sadržaj knjiga, ponekad su to seksualni skandali, ponekad rušenje društvenih tabua o seksu, ponekad se seks koristi samo za promociju, primjera je mnogo i svakog dana sve više. Razmišljam o tome da bih mogao složiti priručnik „Kako se koristiti seksom za prodaju knjiga?“ – zvuči kao nešto sasvim zgodno za putujuće trgovce knjigama.

Od prostitucije do bestseler liste: Raquel Pacheco
PHOTO: www.clubedacalcinha.com.br

Tako je Raquel Pacheco u svega dva mjeseca od prostitutke s do pet mušterija dnevno u stanu u predgrađu Sao Paula postala tražena spisateljica. Ulično ime bilo joj je Bruna Surfistinha, ili Bruna Surferica. U međuvremenu je napustila taj posao i postala autorica uspješnice koja dan provodi na razgovorima s novinarima, promocijama svoje knjige na radiju i nastupima na kasnonoćnim programima na televiziji.

Njena knjiga „El dulce veneno del escorpión“ („Slatki otrov škorpiona“) živopisan je prikaz tri godine koje je dvadesetjednogodišnja Pacheco provela prodajući svoje tijelo za novac. Napisano jezikom tinejdžerke iz srednje klase Sao Paula, knjiga je dijelom dnevnik, dijelom blog, a nudi i savjete za čitatelje koji si žele začiniti spolni život. Za svega mjesec dana prodano je tridesetak tisuća primjeraka.

Seksualnost je definitivno najbrži put za označavanje knjige u pokušaju da ju se što bolje proda. No, to često nije dovoljno, a nije ni lako dobro pisati o seksu. Pogledajmo samo primjer španjolske književnosti.

Još 1978. godine, nakon Frankove smrti, kad su Španjolci poludjeli za svime što je nosilo naznaku seksualnog, osnovana je nagrada „La sonrisa vertical“ (Vertikalni osmijeh). Nagrada je ustanovljena iz uvjerenja kako stotine i stotine erotskih romana, potajno napisanih, leži skriveno u domovima pisaca koji su ih se bojali objaviti za četrdesetgodišnje Frankove vladavine. Nagrada je uključivala i dvadeset tisuća eura. Ali, negdje nakon dvehiljadite, upada u probleme. Prvo dvehiljade druge, a potom i dvehiljade četvrte, nagrada nije dodijeljena. U drugom slučaju svi radovi pristigli na natječaj bili su očajni. Tako je barem tvrdio žiri, objašnjavajući kako niti jedno od stotinu pedeset i dva djela „nije niti dovoljno erotično, niti uopće dobro napisano“.

Nakladnik Tusquet, organizator nagrade, tad je prekinuo s njezinim dodjeljivanjem iako je u povijesti lansirala nekoliko svojih pobjednika u svijet „ozbiljne“ književnosti: Almudena Grandes i Eduardo Mendicutti samo su neki od njih. Grandes je dobitnica nagrade 1989. godine za knjigu „The Ages of Lulu“. Ova je priča o ženskoj opsjednutosti seksom i eksperimentiranjem u istom, prevedena na dvadeset jezika i ekranizirana u režiji Bigasa Lune.

Očigledno pravi erotski romani nikada nisu postojali ili se pisci nisu mogli tako lako osloboditi straha, jer je prvih nekoliko godina žiri bio zatrpan djelima u kojima se falus borio s anđelima, nosio masku ili, pak, bio obučen u toreadora. I među djelima pobjednicima moglo se svašta naći, tako da je jedna od nagrađenih priča o homoseksualnoj vezi između Sherlocka Holmesa i doktora Watsona vjerojatno slovila za jednu od konvencionalnijih.

Vjerojatno fenomen najsličniji našoj Nives Celzijus jeste knjižni uspjeh britanskog modela Katie Price, poznatije kao Jordan. Ona je, naime, svojedobno priznala kako nije pročitala niti vlastitu autobiografiju, ali je zato potpisala unosan ugovor za pisanje dva romana i nove biografije.

PHOTO: www.fantasticfiction.co.uk

Random House potpisao je s dvadesetsedmogodišnjom Price ugovor nakon velikog uspjeha njene autobiografije „Being Jordan“ („Biti Jordan“), koja se diljem svijeta prodala u više od pola milijuna primjeraka.

„Biti Jordan“ očarala je, navodno, čitatelje iskrenošću i otrovnim komentarima na račun seksualnih sposobnosti nogometaša, usprkos tomu što ju je jedan od kritičara nazvao „autobiografijom halucinatornih i odvratnih užasa“. Knjiga je, vjerovali ili ne, pobijedila uspješnicu Nelsona Mandele „Long Walk to Freedom“ („Dug hod ka slobodi“) i u finalu British Book Awardsa našla se na visokom drugom mjestu – odmah iza autobiografije Billa Clintona. Našoj Nives nije data jednaka prilika, ovdje su se neki prestrašili i ponovo smo dokazali da možemo biti veći katolici i od pape, pa tako i biti veći puritanci od Engleza, u branši u kojoj ih inače u stopu pratimo prijevodima.

Zašto nabrajam sve te knjige koje vjerojatno neće čitati niti jedan čitatelj moje kolumne? Ili barem ne na javnom mjestu. Volim šund! Eto zašto.

No, da vas odmah i razočaram, nisam time htio priznati da skriven od ljudi vrijeme provodim čitajući ljubiće i kaubojce s kioska ili magazina za domaćice. Ne, moja sklonost šundu zasnovana je na ljubavi za izazovne, propitujuće, razotkrivajuće, zagonetne i angažirane knjige, mojom pravom knjiškom ljubavi.

Pre koju godinu pitala me majka da joj pomognem izabrati neku knjigu jer bi ponovo htjela više čitati, kao što je to nekad običavala. Poznata je ta dobna krivulja čitanja. Kulminacija je negdje potkraj osnovne škole i potom cijeli život opada broj onih koji čitaju knjige. Uprkos općem uvjerenju da umirovljenici imaju najviše slobodnog vremena, oni su zapravo najlošiji čitači, iako im je intelektualni angažman zdravstveno najpotrebniji i dokazano uspješan protiv staračke demencije i Alzheimera.

Odabrao sam joj kolumne Ante Tomića za zagrijavanje, pa serijal o Prvoj damskoj detektivskoj agenciji i tako dalje. Jer, čitanje je poput tjelesne vježbe, a imaju i istog protivnika – televizor. Kao što umrtvljuje i pasivizira tijelo, televizija ubija intelektualnu aktivnost. Umjesto interakcije i aktivnog traženja najboljeg odgovora na konfiguraciju tla, odnosno stvaranja umne slike pročitanog, televizija zatomljuje svako kretanje i intelektualni angažman. Ponuđeni zatvoreni i lako prepoznatljivi žanrovi brzo rješavaju neizvjesnost, pripremaju vas na „opuštajuću“ glupost.

Nije lako odvojiti se od TV-a i prionuti na čitanje Becketta, Joycea ili Elfride Jelinek. Ne da nije lako, nije ni preporučljivo. To je kao da se nakon godina izležavanja pred televizorom bacite na tekwando spariranje u ringu. Gotovi ste i prije nego što počnete.

Nije lako biti Jordan: Katie Price
PHOTO: www.oumwashtenaw.org

Zato volim šund. On je prijelazna zona. Isti žanrovi, iste slavne osobe, isti tračevi, ali ovaj put u formi knjige. Možete ju odložiti, možete ju ponijeti, sami zamišljate slike, dublje se uživljavate, sami ubrzavate i usporavate, ne prekidaju vas reklame… Sve to knjižna forma donosi i polako u vama budi želju za nečim još malo napetijim i zahtjevnijim. I tu ste moji! Sljedeći korak vas vodi prema boljim, izazovnijim knjigama koje vam više vraćaju za vrijeme koje u njih uložite. A kad počnete uživati u bistrini svog uma, zamrzite šund romane i prezrete Nives Celzijus, zaboravit ćete da vam je upravo ona omogućila da se odlijepite od televizora.

P.S. Ipak, da bi se proces od šunda nastavio prema boljim knjigama i potpunijem knjiškom užitku, treba naići i na pravi savjet ili preporuku. A to je već problem koji narušava ovu idiličnu sliku.

Izvor: e – Novine Valerij Jurešić