Čekajući Kiklopa: Nives Celzijus
PHOTO: STOCK

Prema rezultatima istraživanja koje je za T-portal.hr provela tvrtka Hendal Market Reseach na uzorku od 400 anketiranih, tek 33,5 posto građana Hrvatske čita knjige. Još lošije prošli su hrvatski romani. Tijekom godine, čitalo ih je 17,5 posto anketiranih

Kad je pukla vijest da bi Nives Celzijus mogla dobiti Kiklopa za hit godine svi su se brzo raspisali, pa je spisateljica Daša Drndić na upit novinara iz Večernjaka odgovorila protupitanjem: „Tko je Nives Celzijus?“, a Renato Baretić je pristao da se takva nagrada dodijeli svakome tko proda najviše knjiga. Arijana Čulina je na to spomenula razdoblje kad su njezinu knjigu optuživali zbog popularnosti, a Julijana Matanović podsjetila na FAK-ovsku prozivku Vedrane Rudan i Arijane Čuline, te kazala: „Sad ću biti pakosna pa ću samo dodati da je došlo vrijeme da i momci književnici iz polemike koju je uz pulski sajam pokrenulo nepozivanje Vedrane Rudan i Arijane Čuline sada kažu da su pogriješili, nisu znali kakva nas vremena očekuju.“ Na to sve organizatori sajma koji dodijeljuje nagradu odgovaraju da se oni pouzdaju u objektivnost istraživanja čitanosti koju će utvrditi agencija za istraživanje javnog mnijenja. Ups. Istraživanje te agencije počiva na dobroj volji nakladnika i vrlo reduciranim informacijama o stanju na tržištu knjiga, što su već dokazali prošlih godina. Nikakve dosljednosti u toj metodi nema, a ne može je ni biti kad se nešto toliko obuhvatno kao tržište knjiga pokušava zahvatiti tek sporadičnim pregledom.

S druge strane, svega koji mjesec dana kasnije, T-portal – najbogatiji komercijalni web portal u Hrvatskoj, koji od ove godine dodijeljuje i sto tisuća kuna debelu nagradu za roman godine – platio je istraživanje o tome koliko čitaju građani Hrvatske. Podaci su, kao što smo se mogli i bojati, poražavajući. Rezultate možete provjeriti pobliže na stranici T-portala. No, evo jednog citata:

„Prema rezultatima istraživanja koje je za T-portal.hr provela tvrtka Hendal Market Reseach na uzorku od 400 anketiranih, tek 33,5 posto građana Hrvatske čita knjige. Još lošije prošli su hrvatski romani. Tijekom godine, čitalo ih je 17,5 posto anketiranih. (…) Od onih koji čitaju hrvatske romane, 2,5 posto pročitalo je jedan u godinu dana, 6,8 posto dva, 5,3 posto tri do pet, a više od pet romana pročitalo je 3 posto ispitanika.“

Uz ova dva „istraživanja“ nije lako naći još neki izvor informacija o tome koliko se u Hrvatskoj zapravo čitaju knjige. Nema čak ni objedinjenih podataka na temelju informacija koje prikupljaju knjižnice. Svako malo neki medij se dosjeti da bi bilo veselo vidjeti koliko Hrvati čitaju, pa ih malo iznazivaju i razvesele se kako smo „kulturni“. Sličnu stvar je u svibnju 2004. poduzeo Večernjak kad je telefonskim istraživanjem anketirao četiri stotine i pedeset ljudi iz cijele Hrvatske i došao „do rezultata koji uopće nisu loši“. Tad je 46,9 posto Hrvata „priznalo“ da je posljednjih šest mjeseci pročitalo neku knjigu. Najčitaniji su bili romani. Njih je voljelo pedesetak posto čitatelja knjiga.

Pad od gotovo trideset posto u svega četiri i pol godine vjerojatno ipak treba pripisati metodološkim pogreškama. Iako, malo je vjerojatno da je trend bio pozitivan.

No, za nas je od tih metodoloških pogrešaka u istraživanjima koje za svoje dnevne potrebe naručuju mediji mnogo važnija činjenica da ozbiljnih istraživanja o čitanosti jednostavno nema. Na Internetu možete pronaći tek rezultate jednog projekta tog profila s Filozofskog fakulteta u Osijeku – „Istraživanje čitateljskih interesa i informacijskih potreba djece i mladih“. Taj je projekt trajao par godina (2002-2005.) i uglavnom se malim sredstvima bavio prikupljanjem podataka o tome što klinci čitaju i kako. Potrudite li se, možete pronaći pokoji rad proizašao iz tog istraživanja. Uglavnom pokaže da djeca čitaju lektiru i to iz knjiga. No, nešto više, što bi moglo poslužiti kao osnova za analizu života knjige u Hrvatskoj, nećete naći.

Tipična spisateljica: Nives, hitmejker
PHOTO: STOCK

Prije nekoliko godina (2004/2005) provedeno je jedino ozbiljno istraživanje navika kupovanja knjiga u Hrvatskoj i ono je pokazalo da se udio odraslog stanovništva koje kupi barem koju knjigu godišnje kreće oko jedne trećine. Usporedimo li ovaj podatak s rezultatom istraživanja koje je platio T-portal, čini se da se situacija dodatno pogoršala. Naime, teško je vjerovati da je broj kupaca ostao na 33%, a da je pri tom broj čitača na istoj razini. Mnogo vjerojatnijim se čini da je broj kupaca manji od broja čitača, a to znači da se u ove tri-četiri godine dodatno smanjio broj ljudi koji kupuje knjige.

Malo kasnije, slično istraživanje provedeno je i u Srbiji. Tu su podaci bili nešto bolji. Čini se da je udio ljudi koji kupuju knjige u Srbiji gotovo pedeset posto veći nego u Hrvatskoj?! Mnogi bi se u Hrvata našli zatečeni ovakvom poredbom, zakinuti za zapadu prikačenu etiketu kulturne nadmoći.

Možda nam baš ova razlika i to iznenađenje daje signal gdje tražiti razloge zašto se ovakva istraživanja ne rade sustavno i potaknuta s najviše razine. Naime, ova usporedna istraživanja u Srbiji i Hrvatskoj financirala je Kraljevina Nizozemska uz pomoć Otvorenog društva. Koliko znam, u Srbiji je sudjelovalo i Ministarstvo kulture, ali u Hrvatskoj nije bilo slične pomoći.

U Hrvatskoj Ministarstvo kulture godišnje u tržište knjiga ubaci više od šezdeset milijuna kuna (oko devet milijuna eura), a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa još nekoliko puta toliko. Istovremeno, strukovna udruženja nakladnika okupljaju gospodarstvenike koji na tržištu knjiga okrenu preko milijardu i pol kuna godišnje (oko dvjesto milijuna eura). No, ni jednima ni drugima ne pada napamet baviti se sustavnim praćenjem učinaka svog rada u sferi knjige. Od 1990. naovamo niti jedno udruženje nakladnika ili ministarstvo nije financiralo neki projekt istraživanja čitanosti ili prodaje knjiga. I ne samo to, nisu uopće bili zainteresirani uključiti se u bilo koje od postojećih istraživanja, čak ni kad ih to nije ništa koštalo! To znam iz prve ruke.

Čujem danas uvjeravanja da se klima promijenila, ali o tom što bi moglo uskoro bit neću sad nagađat. Važno je što se događalo proteklih devetnaest godina, a događalo se posvemašnje ignoriranje činjenica. Sve je bilo isključivo prepušteno dojmu.

Možete li zamisliti kako proizvođač pelena na temelju dojma odlučuje gdje širiti plasman i u projektiranje kakvih pelena uložiti novce? Ili da Ministarstvo poljoprivrede na temelju dojma nastalog u razgovoru s najvećim zemljoradnicima odlučuje u koju poljoprivrednu kulturu će raspodijeliti poticaje? Dobro, možda sam pretjerao, možda su kod nas i druga ministarstva takva, ali teško da i druge gospodarske djelatnosti funkcioniraju jednako kao i nakladništvo. Tumarajući bez pravih informacija s tržišta i o čitanosti, nakladnici grade kompletiran sustav proizvodnje, plasmana i prodaje. Kupuju tiskare i otvaraju knjižare, vjerujući da će im potpuni nadzor nad robom osgurati stabilnije poslovanje. Istovremeno, odnos sa državom svodi se na lobiranje za svoj izdavački program, a na to su svedena i udruženja nakladnika, koja im pri tom samo trebaju pomoći.

Nitko se pri tom ne pita što na sve to kažu oni koji to porezima i na kasama knjižara plaćaju: kupci i čitatelji knjiga? Nije li nelogično da za knjigu izdvajamo sve više, a da ju čita i kupuje sve manje ljudi? Ako nešto ljudima postaje nevažno, nije li glupo da onda za to plaćaju stalno sve više? Što bismo zapravo htjeli, više čitača, ili više knjiga?

Izvor: e – Novine Valerij Jurešić