Prije 20 godina u BiH se govorio nadnacionalni srpsko-hrvatski jezik. Danas su to tri službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Kompliciranost, ali i raznovrsnost je prvo što studentima u Njemačkoj padne na um o BiH.
Danas u Bosni i Hercegovini tri konstitutivna naroda koriste tri službena jezika. Je li to stvarna potreba ili tek puka politika? O tome su diskutirali studenti slavistike i istočnoeuropske povijesti pri Sveučilištu u Gießenu s gostujućim predavačima iz Berlina, a u sklopu manifestacije „Više od Tita i ćevapčića“.
Referentici s Humboldt Sveučilišta u Berlinu, dr. Nataši Tolimir-Hölzl je u sjećanju ostao skeč iz serije „Top lista nadrealista“. Nele Karajlić je krajem osamdesetih još zbijao šale na račun jezika u Jugoslaviji s jednostavnom rečenicom „Ja čitam“ na srpskom, hrvatskom, bosanskom, „hercegovačkom“, „crnskom“ i „gorskom“.
20 godina poslije je ta šala u Bosni i Hercegovini postala stvarnost. Nadrealizam je postao realizam. Nadnacionalni srpsko-hrvatski jezik su zamijenila tri druga: bosanski, hrvatski i srpski jezik. No ta razdvojba nije stupila iznenadno. Nagovještavalo se to već desetljećima prije raspada Jugoslavije, smatra dr. Christian Voß, profesor pri Humboldt Sveučilištu u Berlinu.
Jezik je služio kao zamjenski rat
„Tito je polazio od onoga: ‘Našim socijalističkim sistemom su svi nacionalni konflikti automatski uklonjeni. Mi smo ona dobra država, kod nas nema problema.’ Međutim, jezik kao inače apolitično polje se pokazao kao polje u kojemu su nacionalni konflikti, koji su službeno bili zabranjeni, dobili svoj zamjenski rat. Jezik je svjesno izgrađen i napuhan i postoji tradicija iz 60-ih pa do 90-ih godina da se jezik ispolitizira“, objašnjava Voß.
Nama, Bosancima i Hercegovcima, je to stanje s tri službena jezika već postalo uvjetno rečeno „normalno“, jer nam se u postsocijalističkom društvu više ne uskraćuje da se služimo svojim jezikom. A kako stranci gledaju na to?
„Pa, to pomalo jeste smiješno. Te razlike između bosanskog, srpskog i hrvatskog ja sebi objašnjavam poput razlika između njemačkog njemačkog i austrijskog njemačkog. A kad kažu ovo je hrvatski a ovo drugo je srpski onda je to, smatram, instrumentaliziranje jezika kako bi se razlikovali od drugih, a to ne vodi naprijed“, kaže Johannes Rüger (26), student istočnoeuropske povijesti pri Sveučilištu u Gießenu. Ali njegov kolega Arkadiusz Blaszczyk (21) drukčije misli. „Pripadam jednoj manjini u Poljskoj koja se dijalektalno želi razlikovati unutar svoje okoline, naime iz Šlezije. Stoga itekako mogu razumjeti ako se želite razlikovati u jeziku“, kaže Blaszczyk.
Moj ili tvoj jezik – znam li ja to uopće raspoznati?
Ali, ako dobro razmislimo – kad zaista primjećujemo da netko govori bosanski, hrvatski ili srpski? „Hoću li ja to odmah primijetiti ili tek nakon nekoliko rečenica, to veoma ovisi o sadržaju i leksemima koji se ugrađuju“, odgovara Nataša Tolimir-Hölzl, dodajući da je pravo pitanje primjećuje li se uopće kad sugovornik govori drugim jezikom.
Tragom tog pitanja su ovo dvoje berlinskih znanstvenika i krenuli. Dr. Voß i dr. Tolimir-Hölzl namjeravaju uskoro provesti istraživanje u bh. društvu o jezicima i njihovoj percepciji, odnosno primjećujemo li zaista kad sugovornik preko puta govori moj ili svoj jezik.
A jeste li Vi primijetili na kojem jeziku je napisan ovaj članak? Da se ne biste vraćali na početak i čitali cijeli članak ponovno, evo jedna rečenica kao mala pomoć: „Ja čitam!“
I…znate li o kojem jeziku je riječ?!
Izvor: Balkan 24 sata info/Deutsche Welle Bild: Nevena Dimitrijevic