Boris Maruna (Podprag 1940. – Zagreb, 14. lipnja 2007.) hrvatski pesnik i prevodilac sa engleskog i španskog jezika.
Godine 1960. emigrira u Italiju. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.
Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti »teroristički čin« hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otimice, Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru.
Maruna se vratio 1990. godine u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije.
Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obavljao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.
Objavio je
* I poslje nas ostaje ljubav, 1964.
* Govorim na sav glas, 1972.
* Ograničenja, 1986.
* Ovako, 1992.
* Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996.
UVODNA PJESMA
U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.
FLORIDA JE DALEKO
U Zagrebu jesen dolazi s Medvednice
Najprije se pojave oblaci ko nebeska mana sumnjivih namjera
I visoko gore bukve počnu gubiti lišće
Što već sredinom listopada obeshrabruje breze na Zvijezdi
Da bi u prvoj polovici studenoga sve završilo
Pobjedom starenja
Ja stojim na predzadnjoj postaji tramvaja
I otpuhujem dimove cigare u borbi s oštrim zrakom
Ne pomaže Osjećam kako se studen i vlaga talože
Duboko u kostima, nešto kao kad ti duge vlasi
Kakve mlađe žene
Prelaze preko trbuha približujući se opasno
Preponama slabina
I mislim: ovo mora biti vrijeme zimnice
I određenih unutarnjih suprotnosti
Vrijeme kad čak i naše lijevousmjerene novinarke
Sanjaju Floridu, uzdišu za boljim zimama
I mlađim godinama i ljušte rusizme po rečenicama kao
Posljednje ostatke sunca na koži mrtva ljeta
Nema sumnje, mora da je nešto umrlo
Duboko u rašljama stabala
Na Medveščaku i inače među nogama
I jesen je već u Zagrebu kao da se sa Sljemena
Spustio na zemlju zepelin Božjih darova
Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja
Dobar tuš malo nježnosti i zaborava
Ali Florida je daleko
A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat
Još traje za one koji su u ratu
Drugima preostaje spora vuča tramvaja
Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok
Svi biti mrtvi.
RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU
Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.
JOZO KLJAKOVIĆ NA MIROGOJU
Dok nekim znancima pokazujem Mirogoj
Kao svojevrsnu galeriju hrvatskih sjena
Ugledam na nekom zidu sjeverne arkade
Mali brončani reljef Joze Kljakovića i zastanem
Bez riječi i bude mi iskreno žao njega
I mene i dalekih godina
Što on radi u tuđoj steriliziranoj grobnici
On koji je nesumnjivo bio čovjek snage
Koji se znao smijati široko
I u neku ruku bio širok kao leđa njegovih težaka
Kog boga radi on u toj pretencioznoj rupi
Poznavatelj žbuke i zagasitih boja svemirske vagine
Rešeto za složenost posprdnih rečenica i
Zavist prema Meštroviću
Zar tu da završi krvavi val života
Na njegovu mjestu i s njegovim iskustvom
Ja bih bez obzira na zavode za zaštitu spomenika
Kulture radije ležao u Solinu
Među djedovima i nevjestama iz svoje mladosti
Ili otišao među ribare na obalu
Našao pogodno mjesto
izuo cipele
i odahnuo
Dok čvrste mišice izvlače mreže i vrše
Toče crno vino peku ribu na gradelama
I uz šum mora i odobravanje žestoka sunca
u sjeni
Čempresa grobnih
udaraju svoje ženke
Niječu dolinu suza
Beskrajno kraljevstvo smrti.
I JA SAM EKSPERIMENTISAO
Imao sam tvrd život
u redu ali neka mi nitko ne kaže
da nisam pokušao
da nisam bacio kocku ili dvije
ako je čovjek rođen kao Hrvat
ne može previše očekivati od života
i dok su drugi ljudi brinuli o imperijima
zauzimali vlast i izračunavali dobitke
ja sam čekao u Torremolinosu
da naiđe kakva nova Erika
neznatan isječak svijeta
i provede koju noć u mojoj postelji
ja sam ustajao mamuran i pospan
i s tremom u koljenima
a one su se tuširale u hladnoj vodi
i potom na podu izvodile svoje vježbe
imale su trbušne mišiće tvrde
kao odskočna daska
imale su oči boje alpskih jezera
imale su sise kao njemačko
gospodarsko čudo
i uvijek se nekako slagale sa mnom
teutonski duh u svakom pogledu
premda nisu imale pojma tko je bio Tacit
niti sam im ja nastojao objašnjavati
živjele su u prezentu ili
na godišnjem odmoru
i kad su odlazile ostavljale su
za sobom prepune pepeljare
prazne boce miris joda
i čitav čopor bijelih pokusnih kunića
koji su me lukavo promatrali iz kutova sobe
pucajući od zadovoljstva.
PODRHTAVANJE MRAMORA
Ako kada posjetite moju bivšu ženu u Los Angelesu
Zamolite je da vam pokaže fotografiju
Iz Adrijanove vile Rimu.
Ono što ćete uočiti bit će svršetak ljeta:
I Castelli Romani zastrti maglom
Jutro je između devet i deset; ja sam u novom skupom kaputu
Čovjek u boljim vremenima i boljim godinama
– Unaokolo šeću posljednji američki turisti –
Na jednoj od terasa stoji mramorna Venera
Kojoj sam prišao s leđa
I čvrsto je zagrlio straga uhvativši rukama
Njezine dojke; ako netremice gledaš
Imaš osjećaj da mramor podrhtava
Moja gospođa mjeri svjetlo
Neki se od turista okreću i
Gledaju prizor
Moj novi kaput je raskopčan i zakriva
Sa strane Venerina gola bedra
Moja je glava između njezina vrata
I lijevog ramena
Rukama čvrsto držim dojke.
Sad moja gospođa fokusira, ne žuri nikamo
Treba joj beskrajno dugo
Da nađe pravi okvir, snima:
Na fotografiji mramor zaista podrhtava
Inače se Venera nezainteresirano smješka i gleda
Nekamo u daljinu.
Ja također.