Danja Đokić, rođena 1960. god. u Pločama, R. Hrvatska, živi u Sarajevu, pisanjem poezije bavi se od djetinjstva, do sada je izdala jednu zbirku poezije „Mirisni tragovi u meni“ u NK „Judita“ u R. Hrvatskoj, a isti izdavač joj upravo ovih dana treba objaviti i drugu zbirku poezije „Dah proljeća u sazreloj jeseni“.

Objavljivala je u vise kako klasicnih, tako i elektronickih casopisa, gde su joj uz pjesme objavljeni i književni prikazi knjiga. Bavi se i digital art grafikom. Član je Udruzenja za kulturu Novo Sarajevo.

PREMOSNICA UZBURKANIH TREPERENJA

poslao je poruku
(golubovi slijeću
na moj prozor
dva puta dnevno)

čekat će me

na Vilsonovom

ima jedna
obilježena klupa
(odavno smo
ugravirani na njoj)

čekat će me
toliko dugo

da razvučem
mijeh na harmonici
raspoloženja i
dva puta okrenem
pješćani sat
zarotiram se
u ritmu plesačice
iz muzičke kutije
i poravnam sve
dugove iz prošlosti

čekat će me

slušajući
ples šećerne vile
pod kišobranom
snoviđenja

sakriven u zamišljene
nabore moje kože

od mamurne slutnje

da ga ne prepoznaju
trijezna jutra

kad budem dolazila
(pjevušeći
onu našu pjesmu)

neka ponesem
Istok na usnama

(ako se sjetim,
i lepezu drhtaja)

on me čeka
na Vilsonovom
na zapadnoj strani

Sa štafelajem

da mi na napetoj koži
slika plavo – smeđa
treperenja žudnje

(da ga nagradim
za čekanje)

 

STANOVAT ĆU KOD TEBE, NA POSTE RESTANTE

odavno ti ništa
nisam napisala

razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu

poste restante

stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u isčekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću

odavno ti nisam pisala

stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života

dajem ti se, zauvijek

na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala

kad me preuzmeš

udomi me

u dubini zjenica
poljubi sa mnom zidove
u koje gledam

KULT ŠUTNJE

Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata..
Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.
Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće.

POLJUPCEM SVEMIRA OROŠENA

Trnovito jutro
Čeka je da
Otpakira osmijeh

Kad pozlati sunce
Svratit će do tebe
Šireći latice njedara

Zanosnim mirisom
Na nezaborav
Upućena

Kapima rose
Ukroćena

(joj)
Obljubljena čaška
Zasuzit će od
Peludne groznice

Oprašena

Osmijehom tvoje
Raskalašenosti

Sinoć

Što je bilo tvoje
Rasprostiranje

Jutros

(joj)
nedostaje

 

ANĐELI NE PLAČU KAD IH SE POZOVE NA ODGOVORNOST

U smrtnom hropcu
Sumnja je ispustila
Očajnički krik
Pozvala u pomoć
Povrjeđenu sujetu
I ostala bez odgovora.

Ti si krpao nebo
Zbog sinočnjeg raspuknuća

Nakon proloma suza

Nabujale su ponornice
A ja sam izvirala
Iz pupka Svemira
Prelijevajući se u
Duginim bojama.
Oblikovao si me u luk
I napeo za samo
Svoja odstrjeljenja

Moja je Ahilova peta
Preselila u epicentar
Solarnog pleksusa,
Nakon trinaestog dana
Obilaska bojnog polja.
Sad u njoj borave leptiri
Bez prava na preobražaj.
Samokaznila sam se
Treperenjem pod kožom.

Kažem ti, naučila sam
Hodati paperjastim oblacima,
Povrijediti me može
Samo peta strana svijeta,
Ako se pozove na
Neke više ciljeve.
Kažeš mi kako je
Ugriz riječima otrovniji
Od ugriza zmije,
Kad zasikće od straha.

Podastrijet ću ti milijun
Dokaza o tome

Riječima

A ti nemoj pomisliti
Nipošto
Kako ti vraćam
Istom mjerom.