Foto: Guliver/Getty Images

Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto.

Pomalo čudno zvuči, ali napunio je 51 godinu. Ne mogu da percipiram da Michael Jordan ima preko 50 godina, za mene će valjda uvijek imati 30. Moja generacija, a vjerujem i oni stariji nikada nisu vidjeli boljeg igrača. Pobjeđivao je sve i pri tome ubijao volju svakog protivnika. Uzimao je dušu direktnim čuvarima. Brojne su uspoređivali sa brojem 23, ali realno takvog još nismo vidjeli. On je imao sve i barem na terenu je mogao sve…

Nikada nisam navijao za Chicago Bullse. Ustvari, uvijek sam navijao protiv njih, tako da je moj skor u finalima kada se Bullsi tamo plasiraju 0-6.

Želio sam da Magic osvoji još jednu, želio sam da Drexler uzme prvu, želio sam da Barkley konačno osvoji jednu, želio sam da Kemp i Payton i meni uvijek dragi Sam Perkins podignu trofej, želio sam da moja braća Stockton i Malone nagrade godine i godine napornog rada. Uzalud. Preko jednog čovjeka se nije moglo.

Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto. Kada je ulog bio najveći, MJ je igrao najbolje. 40, 50, 60. Kome god, kada god. Odbrana protiv Jordana nije postojala. Sve ostale velike igrače smo vidjeli kada ne mogu da prime loptu, kada nemaju rješenje. Za razliku od Magica, Birda, Kareema, Russella, Oscara, Lebrona, Kobea, Thomasa, Malonea, Duncana… Michael ga je uvijek imao.

Youtube to ne može da dočara mlađima. Taj osjećaj straha protivničkih igrača koji je bio vidljiv preko TV-a. Taj osjećaj nemoći protivničkih trenera da namjeste taktiku. Taj osjećaj sigurnosti onih koji gledaju sa strane da će Jordan ubaciti svoje, uključujući i svaki bitan šut. „Ne gledaj ga u oči, ne obraćaj mu se, možda ti ubaci samo 30“. Pistonsi su jedno vrijeme uspjevali da batinama zaustave ne njega, nego ostatak tima i pobjede. Kasnije ni to nije davalo rezultate. Kasnije ništa nije pomagalo.

U boksu važi pravilo „Kada se naljutiš – gubiš meč“. Slično može da se kaže i za sve ostale sportove. Jordan je iz ljutnje igrao bolje. „Sada ću da im pokažem“ i onda je slijedilo košarkaško mučilište za onog koji ga čuva. Kako drugačije objasniti da neko pri zaostatku svog tima 2:0 u seriji protiv Knicksa ’93. dva dana i dvije noći provede u Atlantic Cityu, izgubi na kocki negdje preko dva miliona dolara, pročita na putu kući informaciju o svom kockarskom pohodu u novinama, te onda u naredna četiri meča ubaci 22, 54, 29 i 25 poena i otpremi Knickse na odmor?

„Jordan je tata“, „jedan je tata“….tako su uvijek govorili u mojoj okolini. Tako jednostavan, a opet vrhunski kompliment kojim se sve kaže o nečijem umijeću. On je bio osoba kojoj je bilo dopušteno da ne zna ko je Ronaldo, da nema pojma ko je Zidane: „Oprostite, ko? Zaista ne znam!“

Michael je uvijek izgledao kao da je Bog pokazao na njega i rekao:

„Ti ćeš biti savršeni sportista“.

Izgled, građa, pokreti, način govora, osmijeh, samopouzdanje, magnetizam, aura veličine. Sve je štimalo. Michael Jordan nije imao manu. Barem ne onu vidljivu. Gdje god da se pojavio, svi su gledali samo u njega. Muškarci, žene, djeca, starci. Muzika je kao u filmovima prestajala kada on uđe u klub. Prije početka svake utakmice Chicaga 20 hiljada ljudi je gledalo samo u jednom pravcu.

Novinari su imali tone priča o njegovom ponašanju van terena. Uglavnom ih nisu objavljivali. Privatni detektivi su imali tone dokaza o njegovom nevjerstvu i divljanju po klubovima (kutije i kutije materijala). Sami su uništavali fotografije. Kao da je postojao neki tajni zakon. „Ne želim da naudim Jordanu“. Toliko je bio velik.

Koliko god slušali o Kobeovoj volji, LeBronovoj želji za dominacijom, Russellovom povraćanju prije svake važne tekme, Thomasovoj spremnosti na sve za pobjedu, Birdovoj hladnokrvnosti u ključnim momentima, smirenosti Tima Duncana… ništa od toga ne može da se mjeri sa takmičarskim duhom Michaela Jordana. Želja Jordana da bude bolji od protivnika ga je gurala u neku orbitu koja nije bila dostupna običnim smrtnicima…

Koristio je svaku protivničku izjavu kao dodatnu motivaciju, izmišljao neprijatelje tamo gdje ih nije bilo (Nakon što je LaBradford Smith odigrao dobar meč protiv Jordana, Mike je izmislio da mu je ovaj rekao: „Baš dobro igraš“, zatim je par noć kasnije sasuo 35 poena za poluvrijeme sirotom Smithu, te nakon utakmice rekao: „Ma nije rekao ništa. To sam izmislio.“)

Kada su mediji pred finale 1992. pokušali da naprave duel između Jordana i Drexlera, neizvjesnost je trajala čitavo poluvrijeme prve utakmice finala. Toliko je bilo potrebno Jordanu da ubaci 35 poena uz šest trojki i slegne ramenima u kameru. Drexlerova agonija nije završila porazom u finalu. Tokom priprema orginalnog Dream Teama u Monte Carlu Jordan je tako uništavao Drexlera da ga je Magic Johnson u jednom trenutku odvojio na stranu i rekao: „Mike, popusti malo… ubićeš mu samopouzdanje potpuno.“

Kako objasniti da je čovjek koji tokom sezone nikada nije spavao duže od četiri sata, imao takvu energiju na terenu? Jordan je živio kao rock zvijezda koja osjeća da neće dugo trajati na ovom svijetu. Izlazio je, bacao milione na kocku, igrao karte, trenirao kao lud, tražio izazove na sve strane i opet trajao do 40-te. Teretanu je kao sredstvo da bude bolji otkrio tek 1990, a do tada je već stigao da bude četiri puta najbolji strijelac lige.

Igrati sa Mikeom je bilo gotovo jednako teško kao igrati protiv njega. Jordan je napadao svaku manu saigrača, tražio savršenstvo i samo to priznavao. Izudarao je Perduea, Stevea Kerra, namjerno dodavao neuhvatljive lopte Billu Cartwrightu kako bi ga posramio u igri. Prijetio saigračima batinama zbog bilo čega. Ismijavao Jerry Crausea, generalnog menadžera Bullsa, i najvećeg krivca za raspad posljednje košarkaške dinastije („Kako smo mogli da pošaljemo Crausea u Evropu? On ima samo jedan džemper i stalno je pun nekih mrva od krofni. Sada će misliti da smo svi u Bullsima takvi“).

U suštini jedina osoba u NBA koja je mogla da iskontroliše Jordana je bio Phil Jackson. Doug Collins je bio zaljubljen u Jordana, sve akcije je pravio za njega i opet doživljavao stvari poput one u Charlotteu, kada je zakazao trening odmah po slijetanju u Chicago, a Jordan se pojavio u papučama na aerodromu i rekao: „Ja ostajem još koji dan u Charlotteu, ćao!“

Pristanak za igranje na OI u Barceloni je dao zbog toga što je Chuck Daly volio golf i što su ga ponekad igrali i zajedno, te je MJ znao da mu Daly neće postavljati previše pitanja. Prije finala ’92. u Barci, Jordan je igrao karte čitavu noć sa nekoliko saigrača, nije sklopio ni oka. Nervozni ljudi iz Nikea su ga zvali par puta i čekali za ranojutarnje snimanje reklame u Barcleoni, jer je to bio jedini termin kada je Michael mogao da kroči na ulicu bez opsjedanja obožavalaca. Nakon što je konačno sišao iz sobe i nakon što su snimili sada već čuvenu reklamu, Michael je produžio na dugu partiju golfa i odatle direktno došao na finale bez minute sna.

Kada već pominjem finala OI, Bobby Knight i dalje čuva ceduljicu koju mu je Jordan zaljepio na dno table u svlačionici, nakon što se Knight spremao za svoju čuvenu sesiju urlanja prije meča sa Španijom: „Treneru, nakon svih sranja koja smo prošli ovog ljeta, zar zaista misliš da postoji šansa da izgubimo ovaj meč?“…

Jordan je pomjerao granice košarkaške igre u svakom smislu. Kažu da je potrebna prava hemija u ekipi za vrhunski rezultat. Ne u slučaju Jordana. Za prvu ekipu Bullsa koja je osvojila titulu 1991. godine je važio nadimak: „12 igrača, 12 taksija“. Tu ljubav i zajedništvo nisu stanovali. Jordan nije vjerovao nikome, svi su se svađali međusobno, više od pola ekipe nije uopšte komuniciralo i opet su bili šampioni. Do pojave Jordana konstantno se govorilo da moraš imati dominantnog centra za trofej. Jordan je imao Cartwrighta, Perduea, Kinga, Longleya, Wenningtona… nije mu smetalo.

Zašto je prvi put otišao u penziju? Zbog prezasićenosti košarkom u tom trenutku. Spas je potražio u baseballu, svojoj prvoj ljubavi. Igrao je niže lige i bio sretan. Ko zna da li bi se Jordan ikada vratio u košarku da nije bilo štrajka u MLB i to upravo kada je bio na pragu potpisivanja ugovora za Chicago White Sockse (govorimo o čovjeku koji je nakon dva poraza u stonom tenisu od saigrača u Bullsima kupio sto u svojoj kući i zatim igrao dok nije pobjedio svakoga u ekipi redom.) Zadužio je broj 45 i ponovo istrčao na parket, te iz udarca donio NBA ligi prihod od milijardu dolara!

Njegov drugi odlazak u penziju je ujedno trebalo da bude i konačni, filmski kraj, pravo savršenstvo sa košem za šestu titulu, ali njegova želja za takmičenjem ga je ponovo vratila nazad. Kao i većina vrhunskih, nije imao mira na poziciji funkcionera, niti mu je taj posao donosio minumum potrebnog adrenalina.

U Washingtonu, kao i u Charlotteu, Jordan je planirao kako da mu tim svake godine gostuje u blizini mjesta odigravanja Super Bowla, talentovane igrače nije mogao da gleda, kao ni većinu košarkaških utakmica. Sve je smatrao nedovoljno dobrim. Ko bi mogao da ga krivi? Svaki put kada bi ga kamera prikazala u prvom redu kako se nervozno meškolji, blago zakrvavljenih očiju iz kojih je šibao plamen, Jordan je odavao utisak čovjeka koji želi da igra i da se takmiči. Dnevno funkcionisanje kluba ga uopšte nije dodirivalo. Svoju ludačku kompetitivnost nije mogao da sakrije ni tokom prijema u Kuću slavnih, gdje je izvrijeđao sve one za koje je smatrao da su imali nešto što pripada samo njemu. Koliko god većini njegov govor izgledao arogantno i samodopadno, stariji igrači su samo rekli: „Pa to je Michael… to ga je i dovelo do ovih visina…“

Ne znam da li ćemo ikada vidjeti takav spoj atraktivnosti i efikasnosti na terenu. Teško mi je da povjerujem da hoćemo. Jordan je usred finala na zakucavanju mijenjao ruku i polagao od tablu, čisto da podigne nivo težine poentiranja. Letio je preko svih centara. Zakucavao je sa linije slobodnih bacanja. Pogađao trojke u facu jer je neko rekao da ne može da pogodi šut za tri poena. Odbranom poništavao svakog beka. Ubacivao 55 poena sa dva treninga. Dobijao NBA igrače jedan na jedan u kravati i cipelama. Ubacivao 40 u finalu sa trovanjem stomaka…

Svaki put kada raspravljamo ko bi, a ko ne bi mogao igrati današnju košarku… samo jedno ime niko ne pominje. Neko misli da Bird ne bi mogao, neko da Magic ne bi mogao, neko da Jabbar ili Russell ne bi mogli. Niko i ne pomišlja da Jordan ne bi mogao. Test vremena Michael prolazi sa lakoćom. Kada gledaš neke stare snimke pomisliš da to i ovo danas nisu isti sport. Kada gledaš Jordanove stare snimke pomisliš uvijek isto: „Ovo danas ne može niko“.

Kada se oduševim serijama Kobea, Jamesa, Duranta, Carmela… umetnite koje god ime u proteklih 15 godina, malo premotam film i shvatim da Jordan u playoffu nikada nije išao ispod 30 poena po utakmici, da u šest NBA finala ima prosjek od gotovo 35 poena po tekmi, da nikada nije veliku scenu napustio pognute glave, da je u direktnom duelu slomio volju svih najvećih igrača svog vremena i da nije ostavio nikakav prostor za interpretacije i nagađanja. Shvatim da ovi danas, kao i oni ranije, nisu tako dobri. Oni nisu Michael Jordan. Niko nikada neće biti Michael Jordan. To smo do sada svi shvatili…

Izvor: Mondo/Edin Avdić