Ivan Slamnig, Metković (1930. – 2001.) hrvatski pesnik, prozni pisac i esejist.

Njegovu poeziju karakteriše duhovita igra reči, upotreba žargona i intonirane ironije, a prozu, tema o ratnom iskustvu dečaštva. Značajne su mu knjige pesama: Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Pjesme, Dronta i dr. te proze: Neprijatelj i Povratnik s Mjeseca.

S Antunom Šoljanom napisao je jedan kriminalistički roman, dok se u romanu „Bolja polovica hrabrosti“ bavi suvremenom društvenom problematikom.

Sastavio je više antologija hrvatske poezije, a obilato je prevodio s engleskog i ruskog jezika. Slamnig je autor i knjiga kritičko-esejističke proze (Disciplina mašte, Hrvatska versifikacija, Svjetska književnost zapadnoga kruga).

Nagrade i priznanja: Njegova pesma „Ubili su ga ciglama“ je ušla u „Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva“ Matice hrvatske. Nagrada „Tin Ujević“ 2001., za zbirku soneta „Ranjeni tenk“ (posmrtno)

Jedan od najznačajnijih hrvatskih pesnika dvadesetog veka. Njegovo djelo se, teško može svrstati u bilo koju od kritičarskih kategorija. Slamnigovi su stihovi sadrže, ispovijesti bludnika, ostavljenih djevojaka, šiparica, slike obezglavljenih konjanika, osrednjih pesnika, svetaca i mladića iz žala, sve kroz vrcave iskre jezika, što otkrivaju neku dublju, unutrašnju tugu koja najčešće izvire iz besmislenosti takvog postojanja

VITA NIVELLATRIX

Moj stric je trgovao ribom
sa Kalabrijom, čak sa Ciprom,
a poslije posla bi se ribo
parfemima: fougereom, chipreom.

Popodne listao bi kroz Kola,
Harambašića zatim čito,
„Promessi sposi“ ili Foscola
i razdragavao se pri tom.

Poštovao sam svog strica,
komplicirane smeđe prste,
sjećam se mnogog dobrog vica
i pamtim riba razne vrste.

Ali nikad nisam shvatio
tremu i brižnost mu na licu
šahirajući dok se patio –
i zavist prema drugom stricu.

Moj drugi stric, što bi advokat,
zbog toga nije bio sretan.
Potajno je znao lokat
pa tvrditi da je kapetan.

Stric treći – svak to može znati, ne ?
slabo je zasluživao novce,
živio poput vucibatine
ko mornar, lump i suknjolovac.

Za šalu, baštinik tih ljudi,
katkad im služim ko surogat.
Stvarno, u maloj amplitudi
stignem im se tek naurugat.

 

PRELAZIM RUKOM PREKO OČIJU

Prelazim rukom preko očiju:
zar si i ti ja?
U potok, u kojem se ogledamo,
s moje same glave kaplju crne kapi
prelazim rukom preko lica
i ostavljam ljubičaste tragove.

Zatim, niz hodnike,
svježom lijeskovom šibom
vučem po policama
biblioteke svoga narcizma.

UBILI SU GA CIGLAMA

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama
pod zidom, pod zidom, pod zidom,
Zute mu, kosi: hlape u, iglama,
a bio je, pitom, i pitom.

Jedan zuti i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat kao jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,

ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvukao, samo, repic:
otpuzao, pa se: uvukao, u zid,
u zid, uzi, duzi.

ŠTO VIŠE GLEDAM, TO VIŠE VIDIM

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.

Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.

ZEMLJA I.
Seattle

Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije
prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam.
Reče bijelcu Seattle, Suqamisha mudri poglavar.
Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón.
Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.
Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.
To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja,
govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh.

ZEMLJA II.
Kikiriki

Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.