PHOTO: STOCK
Poslovični putnik namjernik koji bi krajem prošle sedmice pratio eksjugoslovenske medije, mogao je pomisliti kako se književnost u ovim krajevima još smatra iznimno važnom
Prošlog četvrtka, recimo, na naslovnici najnovijeg NIN-a osvanula je Krležina slika, a iste se večeri na programu Federalne televizije u emisiji Pošteno raspravljalo o liku i djelu Ive Andrića. Ipak, takav dojam trajao bi vrlo kratko. Vrlo brzo biva jasnim da je književnost samo pretekst za raspravu o politici. NIN se tako bavio Krležinom „crvenom olovkom za srpske teme“ odnosno navodnim Krležinim „antisrpskim“ uređivanjem Enciklopedije Jugoslavije. Na Federalnoj televiziji također stara tema: imaju li Bošnjaci razloga da budu nezadovoljni svojim „tretmanom“ u Andrićevom opusu. O godišnjici Andrićeve smrti, a nakon što je nedavno Ivan Lovrenović za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji dobio nagradu Midhat Begić, televizijska emisija koja tematizira Andrićevo djelo mogla je biti pun pogodak.
Ideja je, međutim, jedno, a realizacija nešto sasvim drugo. Emisija se pretvorila u demonstraciju nekih starih privatnih animoziteta, perpetuiranje općih mjesta te prisjećanje na Šukriju Kurtovića, notorni skup tuzlanskog Preporoda o Andriću, knjigu Muhsina Rizvića o „bosanskim muslimanima u Andrićevu svijetu“, odnosno najglasovitije primjere širenja fame o Andrićevom „antimuslimanstvu“.
O Krležinom „antisrpstvu“ šuškalo se i za vrijeme Krležinog života. On je, međutim, 1973. godine Enesu Čengiću kazao one čuvene rečenice tiskane i na koricama knjiga iz serije S Krležom iz dana u dan, a koje su i danas najbolja replika insinuacijama iz NIN-a: „Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike anti-krist koga treba pribiti na sramni stup.“
Krleža ovdje, između ostalog, poručuje kako je činjenica da nekog različite grupe optužuju za naklonost prema onoj drugoj grupi, zapravo dokaz njegove nepristrasnosti. Dobro, kazat će lokalni Andrićevi difamatori, Krleža je prema svima bio isti, pa su ga svi i napadali, a Andrić je mrzio samo (nas) Bošnjake. Nije, međutim, Andrić (bio) odveć obljubljen ni među istaknutim predstavnicima srpske kulture. Branko Lazarević, recimo, nije bilo ko; minhenski doktor estetike, diplomata i esejista (pisao je – kako kaže Predrag Palavestra – „o srpskoj narodnoj epici, Njegošu i Meštroviću, Nietzscheu, Dostojevskom, Bachu i Mikelanđelu“), u srpskoj je književnosti važnije ime, nego što su u bošnjačkoj većina negatora Andrića.
Kao neko ko je u vremenu prije Drugog svjetskog rata poznavao Andrića, no također kao neko ko je među potpisnicima nedićevsko-anikomunističkog Apela srpskom narodu 1941. godine, Lazarević je, čini se, svoje nevolje u novoj (socijalističkoj) Jugoslaviji konstatno uspoređivao s položajem u kojem se našao Andrić nalazeći stalno razlog za frustraciju. U svom posthumno objavljenom dnevniku, naročito u prvom dijelu vođenom od 1942. do 1946. godine, Branko Lazarević piše opširno o Ivi Andriću. Cijela ta dugačka tirada zanimljiva je kao katalog svih mogućih tračeva i objeda što su o Andriću kolali po svim južnoslavenskim književnim (i inim) čaršijama, no jedan je pasus u ovom kontekstu posebno indikativan.
Ovako piše Lazarević o Ivi Andriću: „On je, dakle, katolik, i to bosanski. On je Bošnjak (…) iz katoličke Bosne; iz Bosne najlukavije i najnepatriotskije i najviše austrijske. Iz takve je Bosne fra Ivo. Ali, ako bi se htele da nađu njegove simpatije za Bosnu, našle bi se najviše za muslimane. Njegovo delo je skoro isključivo muslimansko-orijentalsko. On voli Istok. To mi je često naglašavao, i to je jedino za što se jasno izražavao. On je više beg nego fra. Njemu je skoro žao što je muhamedanstvo propalo u Evropi, naročito u Bosni, i što je to prošlost.“
U gore pominjanom nagrađenom eseju, Ivan Lovrenović je ustvrdio da bi neko ko bi se upustio u „pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom medodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao materijala za cijelu kontratezu“. Citirani Lazarevićev fragment dokazuje da je takvih „čitanja“ već bilo, i to ne u kontekstu obaranja neke teze, nego u pokušaju da se sebi samom objasni geneza Andrićevog literarnog svijeta.
U tom se smislu dodatno nagriza stereotip o Krleži i Andriću kao „antipodima“. I Andrić bi, kao onomad Krleža Čengiću, za sebe mogao kazati kako je i za jedne i za druge i za treće od početka bio ono što ih je najviše užasavalo. Takvi sudovi, međutim, u pravilu više govore o onom koji sudi, nego o onom kojem (se) sudi; užas je, kao i ljepota, u oku posmatrača.
Izvor: e – Novine Muharem Bazdulj