Branko Čegec je rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao Jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1995. dokraja 1989. glavni je urednik časopisa Quorum. Od 1989. do kraja 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo vlastitu izdavačku kuću Meandar, koja deluje od 1993. godine.
Od 1999. predsjednik je Goranovog proleća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije. Godine 2002. osnovao je Centar za knjigu, ustanovu za promociju hrvatske knjige i zemlji i svetu, koji od početka 2004. objavljuje časopis za knjigu Tema, gde je glavni urednik. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inostranstvu. Autor je ili koautor više izbora i pregleda hrvatske književnosti.
Objavio:
Eros – Europa – Arafat, 1980. (nagrada Goran za mlade pjesnike); Zapadno- istočni spol, 1983; Presvlačenje avangarde, 1983. (nagrada Sedam sekretara SKOJ-a); Melankolični ljetopis, 1988; Ekrani praznine, 1992, drugo prošireno izdanje 2001; Fantom slobode, 1994; Strast razlike, tamni zvuk praznine (s M. Mićanovićem), panorama hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih godina, 1995; Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate (s M. Mićanovićem i I. Prtenjačom, dvojezično hrvatski / francuski) 2002, 2003, Sintaksa mjesečine, izbor iz poezije na slovenačkom jeziku, 2004; Tamno mjesto, 2005; Tri krokodila (s M. Mićanovićem, S. Karuzom), 2005.
SHOPPING TERAPIJA
ušla sam u prodavaonicu rublja i iščeprkala
krasan bordo kompletić: gaćice i grudnjak s push up
konstrukcijom. prodavačica mi je pokazala slobodnu
kabinu i ja sam samouvjereno ušla. kada su se vrata s krilcima
kloparajući zatvorila, i kada sam se okrenula želeći
povući zasun, spopala me klaustrofobična jeza jer, ili
je kabina bila prokleto mala, ili se moje lijepo oblo dupe,
uvijek na meti pogleda, kriomice proširilo toliko da
je trebalo početi voditi računa čak i o dimenzijama
kabine za probanje odjeće: nije moguće! – rekla sam
zapanjena samoj sebi kao najboljoj sugovornici i prisjetila
se svakojutarnjeg vrpoljenja pred ogledalom: je li ljetna haljina
suviše prozirna? jesu li tange pretamne za bijele lanene
hlače? hoće li se na listovima previše šepuriti dlačice koje
nisam uspjela izdepilirati, jer sam prespavala budilicu?
je li grudnjak dovoljno podložen za moje, činilo mi se,
očito premale, inače čvrste sise? a sada i ta kabina!
pokušala sam se skinuti, ali me miris nogu, iščupanih iz cipela
zauzdao pouzdanije od abeesa, kao da se cijeli dućan
nosom zabio u jebenu pretijesnu kabinu i kao da se
čopor zdepastih baba s čuđenjem zablenuo u moju guzicu,
koja strši, lijepa i neponovljiva, i zabada se u njihov golemi
integralni nos, koji usisava miris oznojenih nogu,
netom iskliznulih iz pastelnoplavih kickersica.
2001-08-23
KRAJOLICI SEKSUALNOSTI I BLATA
na ulicama više nije bilo ni psa:
avioni su bombardirali prigradska naselja, vrtovi su bili puni
pirike i maslačka, zadnjih ostataka pedagogije,
iz koje si izlazila u suknjici iznad gležnja, svježe depiliranih listova,
i govorila mnoge rečenice o narančama i vladivostoku,
o škarpini u vinu i balatonskoj prašini,
o smjelim sklekovima i visoravnima pacifika,
ili nekog drugog mora, karfiola, samilosnih sestara i karlovačkog piva.
bože, koji kupus! – ponavljao sam u sebi uvijek istu rečenicu, s pogledom
na tvoja koljena i smiješne zube u baroknu rasporedu.
grub i raznježen istodobno, kao u mladosti umjetnika, filantropa,
silazio sam raspuklinom tijela, iskustvom preživljavanja.
čovječe, ničega na ulicama.
vlaga u ustima, sirovi teksas zasađen u dvocijevku,
radost, sneni glas pastira na simboličnome pašnjaku.
2003-4-13
2003-4-20
PUT SVILE
valjda ću se znati oduprijeti – rekao sam samome sebi
u rano jutro, još snen u neudobnu krevetu.
zatim sam ustao, zašao pod tuš i krenuo ispirati
svakovrsne taloge cijeli sat, sat i pol, možda dva.
onda sam ti krenuo u susret, perolak i namirisan:
iza nas su ostale neprospavane noći i tjedni apstinencije,
košmarna paučina, vidici u izmaglici: sve
nelijepe priče iz naših individualnih života,
između su se ukotvile male drame i veseli igrokazi
napisani u strogoj formi sms poruka:
160 znakova s razmacima, u kojima treba reći sve,
a pritom ne zatvoriti nijednu od mogućnosti
koje smo jednom, u zanosu dijaloga, uspjeli otvoriti.
sada sam stajao pred tvojim vratima, nijem a namirisan,
posve nesvjestan ideje i cilja, prema kojemu sam krenuo,
sigurno, samouvjereno, kao da mi je prvi put.
RONJENJE NA DAH
yves mi je poslao sms:
jedna me talijanka već treći dan gleda pod vodom.
i ja gledam nju. dolje smo goli i sami. gore se ne poznajemo.
rekao sam mu, u našem svakodnevnom slengu:
bi kul! stej vel! nakon toga je, po podacima iz sljedeće poruke,
ponovno zaronio, jer „je dolje mirno i neponovljivo lijepo“.
razumio sam njegov vapaj, na drugoj, udaljenoj obali.
zatim sam zaronio u orijentalne priče marguerite yourcenar:
otputovao u kinu, pa u kotor, dubrovnik, pa opet izronio
melankolično, makar to više ni približno nije u modi.
vidio sam nekoliko talijanki, četiri čehinje i sedam tustih mađarica.
vidio sam suncobran koji se vrpoljio u ritmu tijela,
vidio sam i jedne modre, neumorne i preduboke oči:
htio sam u sebi zatomiti strast za ronjenjem, ali nisam
mogao skinuti pogled, nisam mogao nataknuti sunčane naočale,
uopće: nisam se mogao pomaknuti s mjesta u pijesku,
u koji sam, staloženo i nijemo, tonuo i tonuo.
2001-08-18
AUTO
ivana mi govori u slušalicu: napiši da imam auto:
mali srebrni citröen ax. večer je, vozim brzo
s aerodroma u grad. mak je otputovao u vrsar,
vlaga je oko osamdeset posto, oblaci su sve tamniji, lišće treperi
na povjetarcu koji je neočekivano zapuhao kao da
želi omogućiti barem elementarno disanje.
ivana još uvijek polazi autoškolu paklenica i ima otkačenog
instruktora koji razvozi opatice po brezovici i samoboru,
jednom je neke odvezao čak do sarajeva. inače pobožno psuje
u automobilu s krunicom obješenom na retrovizoru i
pije samo coca-colu na sobnoj temperaturi.
citröen je star deset godina, kupljen od prijateljice naše,
s relativno trulim desnim pragom i sjebanim kuplungom:
toliko se vidi na prvi pogled. kiša još uvijek ne pada,
ne pada ni vlaga u zraku, ni pritisak od 1054 hektopascala.
čitam mailove i nikome ne odgovaram, jer mi glavobolja
ne dopušta nijednu suvislu rečenicu. ivanina jučerašnja
poruka, koju sam pročitao tek danas, vapi za razumijevanjem:
hej, jesi li rekao mići i maku da sam kupila auto.
citröen ax, srebrni, diesel. baš mi je krasan mali.
2001-08-22