TAJNE OSTROŠKOG BLAGA

Ostaje tajna ko je ukrao safir ispod grla Bogorodice

Marko Orlandić tvrdi da je 1976. godine, kad je prvi put vidio ikonu Bogorodice Filermoske, zapazio da na njoj stoji i najveći, najskupocjeniji dragulj.

Krajem februara 2008. godine, u trenutku kad je rukopis ove knjige bio gotovo pripremljen za štampu, podgorički dnevnik „Vijesti“ je započeo seriju napisa o tri najveće hrišćanske svetinje sa težištem na pitanju pljačke dragulja s ikone Bogorodice Filermoske. Marko Orlandić, koji je sredinom 70-ih prošlog vijeka bio predsjednik crnogorske vlade (ondašnjeg Izvršnog vijeća), tvrdi da je tek 1976. godine od tadašnjeg ministra policije Vučića Čagorovića saznao da se u trezoru policije čuvaju neke svete dragocjenosti, da ih je tada prvi put vidio u Čagorovićevom kabinetu i zapazio da „na lijevoj strani ikone“ nedostaje jedan dragulj, a da je najveći, centralni safir u đerdanu pod grlom Bogorodice bio na mjestu.

Polemika i činjenice

Kad sam se i sam uključio u raspravu, posebno sam ukazao na tvrdnju Orlandića i istakao da to znači da se krug odgovornih za pljačku ikone drastično sužava, odnosno da je krađa počinjena u policiji od 1976. do 18. januara 1978. godine. Pri tom sam, pored ostalog, još jednom podsjetio na zapisnik komisije Ministarstva prosvete Crne Gore od 17. marta 1953, iz kojeg se nepobitno vidi da je taj safir u tom trenutku bio na ikoni.

Uslijedile su žestoke reakcije na moj zaključak. Prvi se oglasio Momir Pejanović, šef crnogorske SDB te 1978. godine, koji je ustvrdio da „nema valjanog dokaza na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti kada su centralni i mali dragulji sa ikone Bogorodice Filermose nestali, i prilikom nestanka kod koga su se nalazili“. Čak i ne spominjući ime Marka Orlandića, Pejanović „moralno i materijalno tvrdi da je to čista izmišljotina“, da je glavni dragulj na ikoni nedostajao i 1969, kada je od svog prethodnika preuzeo ključeve od sefa u kojem su čuvane dragocjenosti. On oštricu reakcije usmjerava na mene, obećavajući da će mi „pružiti priliku da tu svoju tvrdnju dokaže kod nadležnih organa…“

Nađena presuda

Ako nije bilo bogzna kakvih pomaka u traganju za draguljima, ovaj serijal je, izgleda, uticao da na svijetlo dana konačno ispliva presuda Leontiju Mitroviću i ostalima, za kojom sam više od decenije tragao. Krajem aprila 2008. iz Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore dobio sam obavještenje da je presuda Okružnog suda u Cetinju Leontiju Mitroviću i ostalima br. L 11/53 od 7. septembra 1953. slučajno pronađena u arhivi SDB. Poslije je, na moje veoma pozitivno iznenađenje, sve išlo lako – dobio sam, konačno, i fotokopiju tog toliko traženog dokumenta. Prava iznenađenja sam, međutim, doživio kad sam pročitao presudu koju je sudija Petar Leković sročio na 20 strana jer se u njoj bukvalno nijednom riječju ne spominju tri svetinje, a i sva priča o krijumčarenju zlatnika je svedena na siću. Uz to, presudom je obuhvaćeno samo šest optuženih, bez ikakvog objašnjenja su izostali četvrtooptuženi Đorđije-Đole Đurović i sedmooptuženi Ristan Vulić. Tom prvostepenom presudom Leontije Mitrović je osuđen na godinu i po zatvora, Petar Kopricvica na dvije i po godine, Ilija Kavaja na tri i po godine, Rade Vojinović na godinu i po, Blažo Jokanović na dvije godine, a Đuro Ivanović na sedam mjeseci zatvora. Đurović i Vulić se u ovom procesu pojavljuju kao svjedoci, a njima je, izgleda, naknadno suđeno.

I Pejanovićev tadašnji zamjenik, Vladimir Keković, koji je prvi potpisao zapisnik o primopredaji svetinja, u svom reagovanju tvrdi da je „opisano činjenično stanje relikvija u vrijeme primopredaje nesporno i čisto kao suza“, odnosno da u svemu postoji samo misterija „šta je bilo prije i poslije toga i kako su nestali dragulji“, ali da on o tome „nema nikakvih relevantnih saznanja“. Izbjegao je da objasni kako i zašto u tom zapisniku „čistom kao suza“ nije konstatovana nesporna i toliko očigledna činjenica da na ikoni nedostaje glavni dragulj, već mi i on obećava „viđenje na sudu“.

Kad sam potom još jednom objasnio na čemu temeljim svoj „smjeli“ zaključak, Pejanović je ostao pri svojoj goloj tvrdnji da je naslijedio ikonu bez dragulja, ali više ne spominje sud, a Keković je umjesto odgovora na moje ponovljeno pitanje oko zapisnika obznanio da je podnio tužbu protiv mene i da traži 15.000 eura nadoknade za pretrpljene duševne bolove.

Ponovo se oglasio i Marko Orlandić. Ni njemu se nije svidjela moja „građanska hrabrost i smjelost“, i ustvrdio je da sam se „poslužio zaista prljavim metodama“, da je „notorna neistina“ to što sam kazao kako mi je odavno poznato da se on zalagao za objedinjavanje ove tri svete relikvije i njihovo čuvanje pod svodom crkve, kako je to bilo od iskona.

Obećanje imenjaku

Kad sam mu odgovorio da ja nijesam ništa izmislio, da sam samo prenio u više navrata ponovljeno kazivanje igumana Marka Kalanja o njegovim susretima s Orlandićem krajem 80-ih godina prošlog vijeka u Cetinjskom manastiru, on je ostao pri svome i ustvrdio da je iguman Kalanj „očigledno u velikoj zabuni“ i mora da ga je „zamijenio sa nekim drugim“, da poznih 80-ih godina prošlog vijeka nijednom nije posjetio Cetinjski manastir – konačno da se on, ne samo u „poznim osamdesetim godinama“, nego i nešto ranije, nalazio „u samom epicentru borbe da se SFRJ i svi njeni narodi odbrane od tragedije koju je donosila sumanuta ideja velike Srbije“, čemu je, kako veli, „nemali doprinos dala i SPC i njena Mitropolija u Crnoj Gori, kojoj, koliko znam, iguman Kalanj pripada…“

– Star sam i bolestan i nemam snage da se dopisujem preko novina – ponovio mi je iguman Marko Kalanj kad sam mu se ponovo obratio – ali sve što sam rekao o susretima sa Markom Orlandićem istina je i na to ću se zakleti i pred ćivotom svetog Vasilija Ostroškog pred kojim sam se zakleo kad sam obukao monašku rizu. Marko Orlandić sada može tvrditi da se on i ne zove Marko, ali ga ja u to neću razuvjeravati, to je njegovo pravo. On sigurno zna, htio to sad ili ne da prizna, da smo se mi odranije dobro znali i da se nijesmo prvi put sreli te, mislim 1988, godine u Cetinjskom manastiru. Ja sam tom prilikom upravo od njega prvi put, nakon više od 10 godina traganja, saznao da se ikona Bogorodice nalazi u Cetinjskim muzejima i odmah sjutradan otišao kod tadašnjeg direktora te ustanove Jakova Mrvaljevića da je tražim i vidim. Potvrdio je da je tu, ali mi je nije htio pokazati. Kad je Orlandić nešto kasnije ponovo došao u manastir, ja sam mu se opet požalio da ne možemo da dođemo do ikona. On mi je tada doslovce rekao: „Imenjače, dajem ti časnu riječ, ja ću se lično založiti da se ta ikona pripoji i čuva zajedno sa ovim svetinjama…“

Iz cijele ove „polemike“ je očigledno da „neko vara od serdara“, a vrijeme će, valjda, pokazati ko je vjera, a ko je nevjera…

Izvor: Blic Online Budo Simonović