DANJA ĐOKIĆ – Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli
ESSEGG, Osijek 2010.

U izdanju Udruge građana ESSEGG iz Osijeka u biblioteci ESSEGG-Bosansko hrcegovačka književnost kao sveska 13 izašla je iz štampe treća po redu knjiga pesnikinje Danje Đokić pod nazivom „Ravnoteža svemira u kome smo se sreli“. Za izdavača ovu knjigu potpisuje Ilija Matić, koji je ujedno i urednik, dok su recenzenti Mensur Ćatić i Halil Džananović. Sliku na naslovnoj strani uradio je Milenko Šećerović, a knjigu je ilustrovao akademski slikar, Tomislav Perazić.


Iz recenzije zbirke „Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli“ Danja Đokić

„U moru osrednjosti tekuće poetske produkcije koja usljed nedostatka kvalitetne književne kritike i kriterija obiluje neživim lutkama zamornih i beznačajnih imitacija, pjesnička pojava i bljesak sarajevske Dalmatinke Danje Đokić zasigurno pretstavlja dugo čekano ohrabrenje i pruža rijedak čitateljski užitak istinskim ljubiteljima poezije. I svojom trećom zbirkom pjesama ,,Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli“ Danja Đokić ostajući vjerna osnovnim postulatima svoje poetike ide još jedan predivan korak dalje u njenom stilskom, značenjskom i spoznajnom definiranju. Ljubav nije samo jedini pravi smisao ljudskog življenja, ona je u poetskom prosedeu Danje Đokić i primarna prirodna metoda i put spoznaje, i sebe samoga i drugih i jedino pravilno polazište za odgonetanje svemira. Suprotno svim primjesama nihilizma, intelektualnih i kvazi- intelektualnih frustracija prisutnih u suvremenoj poeziji, a bespoštednim ogoljavanjem i otkrivanjem sopstvenog, bolnog ali uzvišenog Ljudskog, Danja Đokić izbjegava sve zamke romantičarskih zanosa da bi istrajnost u svakodnevnom i neprekidnom traganju za ljubavlju uzdigla na razinu i važnost same ljubavi i tako unatoč oslikanoj tragici bivanja čovjekom u svoj njenoj potpunosti svojoj poetici priskrbila ono rijetko, poezijom uvijek traženo bogatstvo nade. Otud u njenim pjesmama nećete naći suvišnu patetiku niti izlizane i dosadne ritmove istrošenih melodija.“

Mensur Ćatić

Danja Đokić rođena je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska, objavila je tri zbirke poezije, povremeno piše i književne osvrte, a bavi se i digital art grafikom. Radove je objavljivala u raznim časopisima, kako klasičnim, tako i elektroničkim. Član je Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo. Živi i radi u Sarajevu.

 

KADA SE DVIJE REKE U OKU DODIRNU

Spremila sam šapate
Pod prozorima duše
Zajedno sa prvom
Odrezanom kovrđom,
Uramila jutro koje se
Ogriješilo o svetost
Noćnih spavanja
U korist naših
Danonoćnih bdjenja.
Na zid objesila sliku
Tek vjenčanih sjenki
Iz prostora Univerzuma.
I sad ti pjevam prstima
A ti me slušaš srcem.

Naš krevet nema
Niti jednu stranicu.
Mi se naslanjamo
Na svoje bokove
Održavajući tijela
Sladostrašćima.
Ugrušak straha
Ne može blokirati
Kolanje ljubotoka.
Razlijevamo se i ledimo
Onako, po potrebi.
Netko uvijek mora
Sačuvati hladnu glavu
Dok se dopjevavamo
Razvezanim čulima.

Danas će prodavati
Lažna sunca po trgovima,
I osmijehe ispijenih duša
Rasipati nakon kremiranja.
Ulovimo zrnce razuma
Krajičkom oka, u letu.
Progutajmo knedlu u grlu,
Zalijmo sve dobrim uzdahom,
Pogostimo se damarima
Ispod nategnute kože
i raspustimo sve stege
Dodirujući se mislima,
Dok nas licemjeri
Nemilosrdno kljucaju i pljuju.

Ne može nijedna tamnica
Zatvoriti čistoću istine
Oboje smo glasali
Za iskrenost, nepobjedivu.
Reći ću ti koliko ti pripadam
Kad pogledaš u nebo
I pogledi naši se ukrste
U osmijehu sunca
U zenitu vriskom strasti
(kada me sretneš)

ZEMLJA JE MEĐUNOŽJE SVEMIRA

Vjerujem ti,
Ne moraš misli
Uvijek cenzurirati.
Ako i vrisnem
Iz petnih žila,
Od tjemena
Na dolje
Ću se ohladiti.
Apsolutna nula,
Sa izbaždarenom
Plus, minus
tolerancijom,
Je zakon po
Kojem funkcioniram.
Znaš kako uvijek,
Savršeno nesavršena,
Potpuno
Predvidljivo
Reagiram.

* * *

Ne moraš se opravdavati,
Odabrala sam te grješnog
Samoj sebi na sliku i priliku.

I sad oboje grješni griješimo
I ispravno se ispravljamo

Istinskom Iskrenošću
Steriliziramo.

Grješne misli,
Bludna predvečerja,

Jutarnja otrježnjenja
Na čelo previjamo.

U bolničkim hodnicima
Nude ozdravljenje
Na pomoćnim krevetima,
Ako nas i budu htjeli zadržali
Zbog akutne upale grješnosti
To se kod kuće uspješno liječi.

U prolazu, ako se
O tebe očešem,
Nosit ćeš na duši
Jedini poročni
Dio mene

Istočni grijeh
Moj usud žene.

ANĐELI NE PLAČU KAD IH SE POZOVE NA ODGOVORNOST

U smrtnom hropcu
Sumnja je ispustila
Očajnički krik
Pozvala u pomoć
Povrjeđenu sujetu
I ostala bez odgovora.

Ti si krpao nebo
Zbog sinočnjeg raspuknuća

Nakon proloma suza

Nabujale su ponornice
A ja sam izvirala
Iz pupka Svemira
Prelijevajući se u
Duginim bojama.
Oblikovao si me u luk
I napeo za samo
Svoja odstrjeljenja

Moja se Ahilova peta
Preselila u epicentar
Solarnog pleksusa,
Nakon trinaestog dana
Obilaska bojnog polja.
Sad u njoj borave leptiri
Bez prava na preobražaj.
Samokaznila sam se
Treperenjem pod kožom.

Kažem ti, naučila sam
Hodati paperjastim oblacima,
Povrijediti me može
Samo peta strana svijeta,
Ako se pozove na
Neke više ciljeve.
Kažeš mi kako je
Ugriz riječima otrovniji
Od ugriza zmije,
Kad zasikće od straha.

Podastrijet ću ti milijun
Dokaza o tome

Riječima

A ti nemoj pomisliti
Nipošto
Kako ti vraćam
Istom mjerom.

ŠAPNI MI NEŠTO NJEŽNO

Među četiri zida
tvoje su oči bile nebo
i glas je bio vjetar
što čarlija kroz lišće
prepletenog bršljana
na fasadi produženog čekanja

kad si zastao na dijelu trotoara
a šum rijeke te ponio
čuo si moj glas, u nadiranju

šapni mi nešto nježno

rekla sam ti i smijeh je
zvonio kao praporci
okačeni na tvoje obrve
kotrljajući se niz obraze
grleno do grla

na ramena su ti sjele
sjenke mojih ruku
ispružene

kao za gozbu
(čekao si me, na trotoaru)
a srce se moje vinulo

kao ptice, uzletjele
u nebo tvojih očiju.

STANOVAT ĆU KOD TEBE,NA POSTE RESTANTE

odavno ti ništa
nisam napisala

razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu

poste restante

stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u isčekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću

odavno ti nisam pisala

stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života

dajem ti se, zauvijek

na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala

kad me preuzmeš

udomi me

u dubini zjenica
poljubi sa mnom zidove
u koje gledam

MIMOHOD

„Poslije padova, rušenja, poslije pustih, praznih povrataka,
ostao je gore negdje, zaljuljan.“

(Nikola Šop, „Astralije“)

Pohodio si me
hodom nedohodom
križem ramena
bremenitih

godina

ustreptalih
nebesa

govora misli
razvigora duše
odjeka u očima

zarastanjem muka
izoštrio riječi
sablje

nadahnuća novih
uskrsnuća

pohodio si me
usprkos prkosima
bestjelesnosti
magijom svemoguće
vjere opraštanja
u nepokolebanim
dijelovima mene

ovozemaljske sjene

pohodio si me
mimohodom riječi
misli otrježnjenja

ja ti ni do koljena
naklonjena.