Irena Vrkljan (1930) – pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , deluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu.

1954. „Krik je samo tišina“, prva od desetak zbirki poezije; sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika
1966. dobiva njemačku stipendiju DAAD za poeziju i upisuje Akademiju za film i televiziju u Zapadnom Berlinu
1969. diplomirala u Berlinu
1972. udala se za pisca Benna Meyera-Wehlacka s kojim piše televizijske i radijske drame; za režiju njihove drame „Sunce stranog neba“ Zvonimir Bajsić dobio je 1977. nagradu za režiju
1982. „U koži moje sestre“, nagrada Tin Ujević
1984. „Svila, škare“, nagrada Ksaver Šandor Gjalski
1986. „Marina ili o biografiji“, nagrada Ivan Goran Kovačić
1988. „Berlinski rukopis“
1991. „Dora, ove jeseni“
1994. „Pred crvenim zidom“
2000. „Posljednje putovanje za Beč“; nagrada HAZU
2002. „Smrt dolazi sa suncem“
2003. „Pisma mladoj ženi“
2004.“Naše ljubavi, naše bolesti“
2005..“Zelene čarape“
2006..“Sestra, kao iza stakla“
2007. .“Dnevnik zaboravljene mladosti“

* * *

Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se tražili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti.

* * *

Željela sam biti krotka pred sudbinom
Kao more

I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova,
Željela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaleđen na dnu opake noći,
Željela sam i tražila
Okomite sjene na mom
tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oči
Nagnute u sebe,

Kao more,

Željela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magične predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,

Kao more.

* * *

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ

* * *

Bilo zastaje,
koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor,
mrve šećera u moja usta.
Grad se topi i pretvara
u okruglu ružu,
uspomene teku s prstiju umočenih u tintu, u pijesku se gubi
crveni rukopis.
Na tržnici prodaju blistave ribe
i seljaci još plaču strašno i glasno,
duhovi iz rata
sjede zagrljeni oko spomenika,
trg je posve blijed,
nijedan gram života ne pokreće plave tramvaje,
kuće su se okupile oko sinjih golubova,
nigdje nema mog prozora svjetla.
Bijele noći leže na krovovima
dok prozirni muzičari
iznad perivoja plove,
kada sam u tuđini i kada sanjam,
cvjeta unutarnje jezgro Zagreba
poput ploda od crvenog baršuna.