Julijana Marinkovik je savremena makedonska pesnikinja. Po profesiji je diplomirani pedagog. Još kao učenica učestvovala je na raznim literarnim manifestacijama i takmičenjima. Ima osvojenu prvu nagradu literrlnog stvaralaštva Udruženja civilnih invalida rata (Bitola), prvu nagradu na takmičenju Omladinskog saveza Makedonije, povodom dana ekologije, dobitnica je i četiri prve nagrade na takmičenju koje je raspisala O.U. „Braća Miladinovi“ povodom školskog praznika. Takođe je dobila prvu nagradu „Semejna paleta“ na Makedonskoj televiziji, a i niz drugih nagrada i priznanja.
Autor je zbirki pjesama „Pepelni snista“ i “Pregratkata na vetrot“. Sve njene pesme ovde zastupljene,sa makedonskog na hrvatski jezik, preveo je zadarski pesnik Duško Babić.
MUZIKA
Kroz zvučnu prašinu
neka obična priča
tka se prozorom
razjapljene noći
u zjenicama
jedrih očiju
skupocjen rubin
žmirka usred dubine
zvjezdanih nota
kao svijetli trag
što dolazi
od oaze
noćnog glazbala
kroz raspupanu mjesečinu
izgubila sam put
što vodi
do zatočenog legla
zanosnog vjetra
A samo se sjećam
laganog drijemeža
u najvihornijem viru
kako me diže
otuda nježno rumenilo
uzvišene etide
lagano se ljuljam
u klizavom prostranstvu
kroz protok
kozmičkog iskona
u magnetnom krugu
vlastite karme
treperim zajedno
sa živim iskrama
fatalnog Orfeja
I trajem li u
prolivenoj ludosti
magičnog razboja
što me obasipa
bojama
blažene trpeze
tamo gdje sanjam
mliječnu stazu
u zanosu
vječnog rađanja
tišine
sred jutarnjeg zraka
što iščezava
sa tajnim izgovorima
Božjeg titraja…
LJUBAVNA
U proteku tajne
zamišljam san
pritom ostavljajući vrijeme
da prodrem
u tvoju samoću
sa jednom nečujnom misli
da proberemo
utišane riječi
a ti da postaneš točka
koju nešto priječi
da postoji
I koliko zvuči
evo tako
raspeta prijetnja
iza staklenog vidika
i ponovljena igra
prozirne milosti
U postojanju sjećanja
izmjerit ću
zvijezde padalice
skrivene u ogradi
ledenog prostranstva
A najčešće se trgnem
od nejasnog prizora
negdje iza koraka
i širine pogleda
i nehajno kružim
beznačajnim vremenom
ploveći
bezvremenim pričama
I kakve koristi od bića
i besciljnog putovanja
kad ću rasporediti samo
narasle kozmičke brzine
u tvoju geometriju
tek toliko da naslikam
ostatak
od preostalog svijeta…
RIJEČ
Osamljene stranice
i spoznajna čudesa
neizvjesna vremena
uspravljena pred
hramom
neizrečenih praznina
a ti šutiš…
stojiš pritajeno
u čudnoj mirnoći
nekakva nijemost
priziva zanos
neizgovorenih dubina
Zgušnjuju se vokali
u zagušenim mislima
roji se šapat
neprohodnih rijeka
a ti šutiš…
od tuda sva iskušenja
započinju
premjestili se
nedirnuti snovi
istekle neizrečene
istine
rasanile se legende
pred rajskim vratima
a ti šutiš…
Sada nebrojeni hodnici
podižu mrak
razapetog glasa
bezlične slike lebde
podmuklo pred
tvojim vratima
množi se upravo
rođeni svijet
a ti šutiš…
A ti šutiš
tako stameno
silnija od nebesa
zasićena od bijednih
pogleda
prema uzvišenim visinama
preslikanim
u vlastito biće
skrivaš se
zamamno
zapletena među
rečenicama
u tom ognju
u đerdan pretvorena
od svjetlosti magične
a ti šutiš…
ŽENA
Uspravljaš se
kroz metafore
dana
zagrljena od splava
udahnutog vremena
i pritajenih mudrosti
nečujnih rijeka
Alkemijski zanos
budi noću
tvoj zalistan svijet
izvezeni uzdasi
tope u zagrljaju
zvjezdani prah
Na tvom licu
umilan vjetar
sanja
trajna božanstva
Šapuću zanosi
u razbuđenim očima
Rasprostiru se
snovi pred
nakupljenom nadom
Oglasile te pjesme
kroz žuborljive vode
Ti nježnija
od svjetlosti
dolaziš sa trepetom
bisernih zvona
Sa bljeskom
raspjevanog cvijeta
i uzbuđenjem
čarobnog jutra
Izlivena nebesima
Preslikana
kroz vremestoj
naraslog sunca…
BIJEG
U lažnom vrtu
tužnih nota
izmamljen dodir
pokorno se seli
u nedostižne misli
Želim samo da zaplešem
sa uspavanim zvijezdama
u neznanom vremenu
da stvaram stih
od utrobe njene
da raznesem trepet
uzburkanih voda
što se grči
sa bludnim porivom
zadihanih zvukova
Ali ti postojiš
samo u blijedoj sinkopi
i plitkim riječima
među ispisanom
poezijom što prva
će zavijoriti
sa svetom muzikom
orgulja
Milovala sam
samo da dodirnem
rubove
smrvljenih uzbuđenja
u večernjem bdijenju
još čeznem
za otvorenim bijegom
u nevidljivi svod
geološke epohe
I..pronađoh li
ljubavni drijemež
u divljini
preplavljenih glasova
i izmorenom leleku
izmišljene sudbine
samo zagonetni razgovori
dok svijet šuti…
Dok svijet šuti
ošamućen daljinama
i suhim pejzažima
što će trajati
samo treptaj
pred mamurno jutro
dodirujući
vlastitu sjenku
sa posljednjim pogledom
na iščezlu vječnost…
BAJKA
Ponovno visine
beskrajno pritišću
dosadna jutra
nakupljenih čudesa
kroz zvučne lance
nesimetričnih voda
uzaludno se odupirem
gledanju kiša
i svaka kaplja
se smrzava
na mom jeziku
množenjem
vlažne svjetlosti
što se razmnožava
na gornjem katu
rubinskog neba
i svaki zarez
me zaustavlja pred
krupnim prazninama
otkrivenih bajki
A predamnom
padaju maske
i svaka bajka
je vjetrovito slovo
dvosmislena igra
kroz skršeno vrijeme
zamišljam samo
tajnovita skloništa
u nedoživljenim ljetima
između sunčanih besjeda
i prebrzog protjecanja
plemenitih ljepota
I što bi bilo
i sa najtoplijim bajkama
kad i pred tvoje lice
po nebrojeno puta
tamni plastovi
bezbrojnih vremena
zaglušuju
svetu tutnjavu
zasjenčenog jutra
a svaka staza
vodi u nepovrat
da smo postojali
neupućeni
u nedostupne bajke
klečeći
pred oreolom svjetlosti
tek u jednom zalutalom svijetu…
NOKTURNO
Dosižeš do korijena
moje krotke planete
otključavaš
san od pamuka
i kao iz majčinog pazuha
podaješ mi
roj sjemenja
da obnovim svijet
nezavršene budućnosti
da okopnim kiše
što su se zagledale
u vječni sat
a sve putem
one sličnosti
sa poludjelom dušom
što bijesno skiće
tražeći lijek
da ukroti
nepovratnu prošlost
što bludi
sa moći
istrošenog vremena
I tako potajno
strepiš
sa uzvišenim šapatom
treperiš na splavu
preplavljenih voda
krstariš
sva ljeta
kao krilata ptica
kaplješ
nevidljivu noć
izobiljem
pijanih tajni
i ponekad omamljena
spavaš u zagrljaju
osame svoje
I neka tišina
me odnosi
u izvor
mojih predaka
da zasadim
pregršt ljepote
pod mostove
slamnatih rijeka
kroz sedam vijekova
gdje su se sjekle
mjesečine
zamasima sablje
da zapalim svijeće
kad ne poznajem
riječi
skrivene misli
u silnoj nedoumici
tvog prvog susreta
sa rodom čovjeka…
JEDNA OBIČNA PRIČA ZA SEBE…I ZA TEBE
Spavaš duboko
sa otvorenim prozorom
u jednom razgrljenom mjestu
s oblačnim prizorom
i ne čekaš dugo
da se provjetri
prolaznost pomisli
da ono što pamtiš
je kao torba
istrešena na zemlju
prazno vrijeme
što se sručilo
kroz gladne sjenke
bojnog polja
I reci
kako da se skrivamo
u mrtvim predmetima
između ograda
u jednom
zapečaćenom snu
zagušenom zabludama
i nemoj misliti
da je lako
zastati u sebi
dok tražiš
plitke riječi
Dok razgovaraš
sa pijanim vjetrom
u potajnoj magiji
zaglušenih zvona
pristoji ti
da izmisljaš jave
i na svakom uglu
da posegneš
za nespokojnim kišama
koje svunoć
ispunjavanju pukotine
preplavljene rijeke
u bolnom tugovanju
jesenjih biljaka
Čini se
da samo kazaljke
se vrte
dozivajući tempo
nepromišljene scene
u kojoj smo ja i ti
glumili
pogrešan monolog…