Izet Sarajlić (16. mart 1930. – Sarajevo, 2. maj 2002.) je bosanskohercegovački historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsek Filozofije i komparativistike, doktorirao filozofske nauke. Član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“ u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine.
Objavio je:
* „U susretu“, poezija, Polet, Sarajevo, 1949.
* „Sivi vikend“, poezija, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955.
* „Minutu ćutanja“, poezija; Svjetlost, Sarajevo, 1960.
* „Posveta“, poezija, Prosveta, Beograd, 1961.
* „Tranzit“, poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963.
* „Intermeco“, poezija, Bagdala, Kruševac, 1965.
* „Godine, godine“, poezija, Nolit, Beograd, 1965.
* „Portreti drugova“, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
* „Putujem i govorim“, poezija i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
* „Ipak elegija“, poezija, Prosveta, Beograd, 1967.
* „Vilsonovo šetalište“, poezija, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
* „Stihovi za laku noć“, poezija, Prosveta, Beograd, 1971.
* „Pisma“, poezija, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
* „Koga će sutra voziti taksisti“, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Masleša, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., treće izdanje Feral Tribune, Split, 1998.
* „Nastavak razgovora“, poezija, Slovo ljubve, Beograd, 1977.
* „Trinaest knjižica poezije“, poezija, Jedinstvo, Priština, 1978.
* „Knjiga prijatelja“, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
* „Neko je zvonio“, poezija, Gradska biblioteka Čačak, Čačak, 1982.
* „Nekrolog slavuju“, poezija, Prosveta, Beograd, 1987.
* „Slavim“, poezija i proza, Udruženje književnika Crne Gore, Titograd, 1988.
* „Oproštaj sa evropskim humanističkim idealizmom“, poezija, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989.
* „Sarajevska ratna zbirka“, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995.
* „Knjiga oproštaja“, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997.
* „30. februar“, poezija, Rabic, 1998.
* „V.P.“, proza, Rabic, 1999.
* „Filozofijska i sociologijska bibliografija SRH od 1945-1962“, Institut društvenih nauka, Beograd, 1966.
* „Franciskus Patricijus“, Institut društvenih nauka, Beograd, 1968.
* „Patricijeva kritika Aristotelesa“, Hijatus, Zenica, 1996.
* „Patricijeva filozofija bitka“, Institut za fiozofiju, Zagreb, 1970.
* „Biće beskonačnog“, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
* „Hrestomatija etičkih tekstova patristike-skolastike renesanse“, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
* „Pohvala filodoksiji“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
* „Osnovi marksizma sa teorijom i praksom socijalističkog samoupravljanja“, koautor, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
* „Logos u Herakleitosa“, Dialogos, Sarajevo, 1997.
Nagrade:
* Druga nagrada Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije, 1971.
* Dvadesetsedmojulska nagrada, 1963.
* Disova plaketa, 1982.
* Zmajeva nagrada, 1985.
* Nagrada Branko Miljković, 1987.
* Nagrada ZAVNOBiH za životno djelo, 1989.
* Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.
* Italijanska nagrada Mediterranneo, 1997.
* Nagrada Erguvan’ ‘- Turska, Istanbul, 1997.
* Premio Finaleinsieme, Modena, Italija, 1998.
* Nagrada Alberto Moravija, Italija, 2001.
* Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 2002.
* Počasni građanin grada Salerna, Italija, 2002.
TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME
Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime
Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanim istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.
(1968)
ROĐENI 23., STRELJANI 43.
Večeras ćemo za njih voljeti
Mala, velika moja
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove a nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu
Tamo gdje se svršava vrat
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti,
bili su vozovi i makovi,
i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
većeras ćemo za njih voljeti.
NA SVE SPREMNA BUDI
Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam „Snježanu“ i „Crvenkapicu“
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
BLUZ
Bilo bi zanimljivo znati
kuda ce poslije nas nase duse.
Bilo bi zanimljivo znati
hoce li poslije nas pod platanima kisnuti nase duse.
Bilo bi zanimljivo znati
hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.
Bilo bi zanimljivo znati
sta ce u proljece bez nas osjecati nase duse.
Bilo bi zanimljivo znati
kako ce bez nasih ociju razgovarati nase duse.
(1970)