O tome zašto književne nagrade nikad ne dobivaju najčitaniji romani i kakvi ljudi odlučuju o izvrsnosti knjiga, govori članica žirija ovogodišnjeg Bookera.
Nakon što se nedavno autor Mjerenja svijeta, Nijemac Daniel Kehlmann, negativno izjasnio o književnim nagradama, posebice Deutscher Buchpreisu, o temi je u The Independentu javno progovorila i jedna od članica žirija za ovogodišnjeg Bookera, Louise Doughty. Dok se Kehlmann osvrnuo na medijski cirkus na koji se tjera pisce kroz objave širih i užih izbora, Doughtyjeva se jasno požalila na previše ‘muških akademika’ među članovima žirija.
Prema Doughtyjevoj, koja je i sama književnica, takvi se ‘mužjaci’ često brinu više o tome što će njihov izbor reći o njihovoj karijeri i hoće li impresionirati kolege nego o stvarnom potencijalu pisaca. Tipičnim smatra odabir djela i autora koji su opskurni i ‘teški’ za čitanje, te očito pretendiraju na svrštavanje u tzv. pisce višeg ranga, a tu nema mjesta za ono što bismo nazvali čitkim djelima. Kao primjere navela je nekomercijalnog i teškog Johna Banvillea, dobitnik Bookera 2005. za roman More, koji je daleko ‘podobniji’ za visokoprofilne nagrade od megapopularnih britanskih pisaca poput Sebastiana Faulksa, Marka Haddona (za njega nam je i jasno zašto nikad ništa nije dobio :-)) i Roberta Harrisa, koji nikad nisu osvojili Bookera. Doughtyjeva se prisjetila i debate s prošlogodišnjeg književnog festivala u Cheltenhamu, kad su njeni muški kolege u žiriju, mahom iz akademskog miljea, odbili glasati za Grahama Greena, autora klasika Mirni Amerikanac, jer je jednostavno ‘prečitak’.
I dok neki njeni kolege iz prijašnjih žirija odbacuju optužbe i prozivaju je zbog šovinizma, ona je ustrajna te ističe da prema današnjim kriterijima ni Charles Dickens ni Jane Austen ne bi osvajali književne nagrade, a Indijac Aravind Adiga, ovogodišnji pobjednik Bookera za roman Bijeli tigar, može zahvaliti činjenici da je u žiriju sjedilo manje profesora emeritusa nego obično.
Izvor: Booksa hr