Antun Šoljan (Beograd, 1. decembra1932. – Zagreb, 12.jula 1993.), hrvatski književnik.

Studirao je anglistiku i germanistiku u Zagrebu. Bio je profesionalni književnik, urednik, antologičar, prevodilac sa engleskog, njemačkog i ruskog jezika. U književnosti se pojavio kraj em ’40-ih, ’50-ih, kao pokretač i urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik.

Pisao je pesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone i priredio niz antologija, poput „Sto najvećih djela svjetske književnosti“. Pisao je i primjenjivao poetiku izrazito modernističkog iskustva.

Zagovarajući visoke estetske i moralne zasade, bio je izuzetno cenjen u intelektualnim i kulturnim krugovima, mada ne i od strane državne politike, što ne čudi, pogotovo uzme li se u obzir njegova beskompromisnost i sklonost istraživanju granica slobode, kako pjesničke, tako i ljudske uopće.

Gotovo nema književne vrste u kojoj se ovaj vrsni autor nije oprobao – za života je objavio sedam zbirki pjesama (Na rubu svijeta, 1956.; Izvan fokusa, 1957.; Gartlic za čas kratiti, 1965.; Gazela i druge pjesme, 1970.; Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/ Rustichello, 1976.; Bacač kamena, 1985.; Prigovori, 1993.), četiri knjige priča (Specijalni izaslanici, 1957.; Deset kratkih priča za moju generaciju, 1966.; Obiteljska večera, 1975.; Hrvatski Joyce i druge igre, 1989.), četiri romana (Izdajice, 1961.; Kratki izlet, 1965.; Luka, 1974; Drugi ljudi na mjesecu, 1978.), tri knjige eseja i feljtona (Zanovijetanje iz zamke, 1972.; Sloboda čitanja, 1991.; Prošlo nesvršeno vrijeme, 1993.), mnogobrojne drame od kojih je dio sabran u dvjema knjigama (Devet drama, 1970. i Mjesto uz prijestol, 1991.). Napisao je i jednu knjigu priča za djecu, Ovo i druga mora (1975.), a uredio je, zajedno s I. Slamnigom, Antologiju moderne poezije zapadnoga kruga (1974.), Zlatnu knjigu američke poezije, (1980.) i, zajedno sa S. Mihalićem i J. Pupačićem, Antologiju hrvatske poezije XX. stoljeća (1966.).Mnoge smo i mnogo voljeli

MNOGE SMO I MNOGO VOLJELI

na ovoj šarenoj cesti
al tek usput, na cesti
ravnodušne, po dvoje
u ciničnoj postelji stizale su nas
mučne radio vijesti
brojeći poene u sportu, piću i ljubavi
za volju časka spiskali smo snagu
ne brini vlado, tim se više nitko ne bavi
sad kad je sve otišlo k vragu

nama su se objavljivala nebesa
tek kroz rastrežnjena usta sumnjivih dama
na zabavama pučkim
izmedju dva plesa
kroz prozor bi nas dotaknula tama
za razliku od svjetla
tama je bila prava
najgore su vijesti bile najtačnije
dubok je san prokope, a plitka je java
mirno spavaj slobodane, sve je mračnije

i prije nas, doduše, mnogi su se tješili
da je vrijeme na njih bilo suviše kivno
ne postavljajuć pitanje, slavko,
divno smo ga riješili:
živjeli smo kratko
umirući intenzivno

ŠEZDESET I TREĆE IZNAD GROBNIČKOG POLJA

Kad bih ja imao polje
Možda bi vrijedilo živjeti za to polje
Možda bi nam svima bilo bolje
Meni i ženi i djeci, brojnim rođacima,
Orali bismo, jasno, i od svoje volje
Osuli ovaj pejsaž kućnim odžacima
(Dim se naše žrtve već u nebo diže)

Kad bih imao brod
Možda bi vrijedilo živjeti za taj brod
Ovjenčan mrežama morem krstariti
Na njemu živjeti na njemu stariti
I ostavivši ga djeci osnovati rod
Neustrašivih pomoraca vikinga argonauta
Pretopiti se polako u vjetar, sol i jod
(Barko, moja barko, što te more njiše)

U nedostatku polja ili broda
Možda bi dobro došlo imati kakvog boga
Možda nam ne bi trebala nikakva druga droga
Možda bi vrijedilo ustati s mačem kakvu zemlju osvojiti
I s cijelim svojim plemenom u usrdnoj molitvi
Na koljena pasti usred razbojišta
(Patrijarh, sijed i svečan, stoji sa zlatnim križem)

Ovako, nakon trideset godina, ne imajući ništa,
ako i jeste za me kakav brod, ukleto mu kormilo,
ako i jeste gdje kakvo polje, ono je Grobničko.