Delimir Rešicki je rođen 1960. u Osijeku. Studije kroatistike završio je na Filozofskome fakultetu u Osijeku. Poeziju, prozu, književnu kritiku i medijsku publicistiku i esejistiku počeo objavljivati početkom osamdesetih godina u svim važnijim hrvatskim časopisnim i glasilima. U drugoj polovini osamdesetih,zajedno s osječkom rok gtrupom Roderick izveo nekoliko zapaženih performansa, pisao tekstove i bio član rok grupe Galebovi. Prevođen je na brojne svetske jezike – njemački, engleski, talijanski, francuski, španjolski, poljski, švedski, mađarski, ruski, bugarski, makedonski i slovenski.
Učestvovao je na internacionalnim, multimedijalnim CD projektima „Matria Europa“holandskih umetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, 1996.) i „soundtrack. psi“ Ivana Faktora (Osijek, 2001.).
Pesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen u tridesetak antologija, pregleda i panorama suvremene hrvatske poezije, proze i esejistike. Za književni rad dobio nagrade „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1987), „Duhovno hrašće“ za knjigu godine slavonskog autora (1997. i 2005.), „Povelja uspješnosti Julije Benešić“ đakovačkog Susreta književnih kritičara (1998), „Kiklop“ za pjesničku knjigu godine (2005) i godišnju nagradu „Vladimir Nazor“ (2006.).
Uređivao je novine i časopise Ten, Osječki tjednik, Heroina nova i Književna revija. Radi kao urednik kulture u Glasu Slavonije. Član je uredništva „Godišnjaka“ Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Živi u Osijeku.
Objavio:
Gnomi, 1985; Tišina, tekstualna potraga, 1985; Sretne ulice, 1987; Die die my darling, 1990; Sagrada familia, 1993; Ogledi o tuzi, eseji, 1993; Knjiga o anđelima, 1997; Bližnji, 1998; Ezekijelova kola,
1999; Sretne ulice/Sagrada familia, ponovljeno izdanje, 2000; Aritmija, 2005; Ubožnica za utvare, 2007.
EZEKIJELOVA KOLA
Darku Jerkoviću & Jurju Šiftaru
Bio je već prah koji jesi
baš na svakoj zvijezdi
Ondje
otkuda će pristigla
jedna mahnita konjica spustiti svoje sablje
citre i žezla
u pepeo milijuna mrtvih
čiji je prošli vid
oduvijek zapisan u riječnome mulju
i tvojoj krvi:
čujnih kao taj božanski vjetar
s vremena na vrijeme u tvome glasu
kada mutna rijeka poteče posjeklinom na ruci
u kojoj su svi ti slavni
kiromantski mešetari
kušali ostaviti svoju maršalsku ikru
Ö je šifra svih pravih veterana
ovoga drevnoga rata
poradi kojega poneki još anđeli na nebu
i danas nose barbarsko oružje
Tek jedna mrtva morska i jedna nebeska
pala zvijezda
znaju što su to vidjele njihove oči
u posteljici tvojega rođenja
lajali su psi od slame
Cijeli moj svijet
raseljen je u milijun slijepih ulica
otkako više ne volim noć
i sve je postalo tako predvidljivo
ali i tuđe do potpune ogavnosti
i kunem ti se
kako mi je slijepac u snu pričao
da ponekad sasvim jasno
vidi Ezekijelova kola
kako u gorućim komadima
tu pred njegove noge
padaju s usijanoga neba
i taj ga bljesak
oslijepi uvijek iznova i iznova
kao što mene i tebe
na kraju dana i izmaku ljeta
uvijek pomalo gane ta ista pustolina
ta ista nigdina
između noža i gugutke
AMBROZIJA
Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?
Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.
Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.
Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.
Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.
Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.
KOCKE
Ne razgovaraj nikada sa strancima
i nizašto ne otvaraj usta
u otrovnoj svjetlosti kolovoza.
Jedi paučinu
imao si jedno zdravo oko
ali među slijepima nisi bio kralj.
Imao si jedno uho
u drugome od zime i ljudi
skrio se šišmiš
u toplu tišinu, trulo lišće i vlažan vonj.
Imao si jednu ruku
druga je ostala zauvijek kidati pupkovinu
na dnu suhe tinte u pisarnici
među tuđim nogama.
Što ćeš mu kazati
kada te bude pitao
za bilo koji kraći put?
Da baci kocke
s kojih vrijeme obrisalo je točke
za jedan, dva, tri
četiri, pet i šest?
Da svejedno je
i sucima i dangubama
to što si svaki put
drukčije izgovoriš ime?
Da svejedno je
i sucima i dangubama
to što si svaki put
drukčije izgovoriš ime?
Da imao si srce
koje neće istrunuti
kao gljiva kada čuje
da pustili su svinje i pse
da njuše ponad polja
koja sam ti htio pokazati
kada su me pitali
zašto ti toliko lažem?
* * *
Portret čovjeka pognute glave.
Toplo je u štalama.
Sleđene grančice
u napola srušenome gnijezdu selice
srce je samotne gnoze.
Anđeo smrti, kaže legenda
koju sam izmislio samo za tebe
ima glas koji podsjeća na praporce
usamljenih sanjki u noći
kada spušta se most na ulazu u Zamak.
Dugo već nisi pitala tko sam.
U zimskome snu
šišmiši skriveni u ruševnom tornju crkve
obješeni o nebo kao sveta slova
koja nitko ne zna pročitati.
Kada opet polete nećeš
znati da tamo pisalo je
postoji li ili ne postoji
put do Zamka.
ŠALAMUNOV HRAM
Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.
Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.
Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.
Pitagora to učini pepelom.
Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.
Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.
Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.