Ines Peruško Rihtar, rođena je Zagrebu 1978.godine. Član je udruženja „Jutra poezije“, a 2011.g, u izdanju Essegg- a  objavljuje prvu zbirku poezije pod nazivom „U zanosu traganja“.

Njene pesme objavljene su u  poetskom zborniku „Ljubav pjesmom živim“, koju izdaje „Kultura snova“ iz Zagreba 2012.g.

Dobitnica je prve nagrade na drugom europskom facebook pjesničkom festivalu 2011g. u organizaciji Banatskog kulturnog centra, koji je izdavač  njene drugu zbirkue poezije pod nazivom, „Pjev ptice,glas žene“ 2012.g.

Osvojila je prvo mjesto i na takmičenju za najbolje poetsko i prozno ostvarenje „Pišete li…?“ u Kutini 2011.godine, a pesme je objavljivala  i putem Inter novina, dubrovačkog časopisa „Pleme“, časopisa „Svijet kulture“, na radiju „Mačkamama“, na radiju „Snova“ i na svojem blogu.

LJETO

Kako bi bilo divno,
ležati na isklesanim
bijelim stjenama uz more,
pa onako škiljiti na oči,
dok se sunce zrcali na pučini,
dok se more ljeljuška
u svom koritu,
namjesto ruku crvene koralje imati.
Bilo bi divno,
opustiti se uz pjesmu zrikavaca,
pričekati tren, pa zaplivati,
u tom plavetnilu,
gdje se obzorje grli,
sa mjenom dana i noći,
kroz čednost trajanja.
Bilo bi divno,
usred ljetne noći,
dirati more, dok planktoni plešu,
dok se mjesec sjaji na mokroj koži,
zaplivati kao ulje na platnu,
zaroniti i otvoriti oči,
u svijetu drugih frekvencija,
kada se ništa ne vidi,
i sjetiti se kako je bilo,
u majčinoj utrobi,
savršenog kroja.

POŽELJELA SAM

Promatrala sam te dok šutiš,
svaku boru na tvome licu,
poželjela sam uništiti poljupcem,
iskoristiti te u trenutku,
bez objašnjenja i riječi,
udariti te rukom po obrazu.
Nisam htjela pričati,
o suvišnim stvarima,
bila sam previše bijesna,
poželjela sam te zadaviti zagrljajem,
stegnuti tako jako i stiskati,
svoje tijelo o tvoje,
dok ti srce ne prestane kucati,
težak teret, tebe voljeti,
manjak suza, sebe žaliti.
Poželjela sam te mrziti,
opijati te svojim osjećajima,
dok se ne rastopiš,
na mojim dlanovima,
što vape za osvetom.
Poželjela sam te vezati u jednoj riječi,
za stolom, u kuhinji, na postelji,
pretvarala bih te u rečenice,
pretakala iz dana u noć,
sa dlana na dlan,
dok mi je lice čisto,
neusiljeno i veselo,
oličenje čitavosti.
Poželjela sam još mnogo toga,
ali ti nisam rekla,
uglavnom su to bile ružne stvari,
odlučila sam ne reči ništa,
samo šutjeti i ostati savršeno mirna,
oprostiti i biti voljena.

DARUJEM TI SEBE

– za Igora

Darujem ti sebe ljubavi,
u svakom novom početku,
kroz navike i rutine,
obaveze, strahove
kroz globalno zagađenje misli.
Darujem ti sebe,
kroz našu djecu,
na postelji,
u šarenim bojama,
u opojnim mirisima u kuhinji,
u onim ispijenim kavama,
pijankama,
muku što odzvanja,
najglasnije od bilo kojeg zvuka.
Darujem ti sebe ljubavi,
u svađama, psovkama,
prijateljima,
u instrumentalu,
u pjesmi, stihovima,
kroz pogled bez riječi,
u znoju što kaplje sa čela.
Darujem ti sebe,
u godišnjim dobima,
i svoj kišobran ti darujem ako treba,
u zrelom dobu,
što mi je pred vratima,
u svakoj bori na mome licu,
što se javlja nesmetano.
Darujem ti sebe ,
iza slijedećeg ugla,
kada spavam,
kroz dane u tjednu,
kroz duhovnost i mistiku,
kroz prsten na lijevoj ruci,
svoje tuge, suze i smijeh,
kroz miris mahovine na putu,
glasno i tiho,
tajne i istine,
sa srcem prepunim ljubavi,
prema tvome biću.