Ludoviko Ariosto (Reggio Emilia, 8. rujna 1474. – Ferrara, 6. srpnja 1533.), italijanski renesansni pesnik. Pisao je latinske i italijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, ali životno  delomu je veliki viteški ep Besni Orlando, zamišljen kao nastavak nedovršenog Boiardova speva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojem Ariosto oživljuje fantastični srednjovjekovni viteški svet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osećajima renesansnog čoveka.

BESNI ORLANDO
Orlandov ljubavni bol

Umoran sjaše; Brigliadora uze
iskusno momče, da se o njime brine.
Skinu mu oklop i zlatne mamuze,
i čisti spremu kad je vitez skine.
Bez jela leže; jer ga bol obuze,
sit tuge samo želi da počine.
To bješe uprav kuća gdje ranjeni
doživi Medor doživljaj medeni.

Mir vitez traži, al´ga ne nalazi
Već svuda mrske natpise opazi,
što kliču s vrata i svakog prozora.
Kad pitat želi, riječ mu ne izlazi.
Jer strah ga svakog jasnog odgovora,
nesvjesno želi u magli ostati,
jer će mu tama manju bol zadati.

Mala mu korist od varke i sjene,
jer kad ne pita, sve okolo zbori.
Videć ga pastir duše potištene
i bol mu želeć ublažit, prozbori:
priča mu priču o ljubavi žene
lijepe i momka, o kojoj govori
svak tako rado, a radije sluša,
i baš ga s tim raspoložit kuša:

Kako na molbe lijepe Anđelike
u svoju kuću on donije Medora;
kako mu ona rane prevelike
u malo dana izvida,al´gora
nju rana dopa ljubavi velike;
kako od male varnice prijegora
cijelo joj srce silan požar prože
i planu tako, da spati ne može.

Kćer najvećega od Levanta kralja
ne pazeć više ni tko je ni što je
žena tog bijednog pješačkog grmalja
u svojoj silnoj ljubavi postaje.
Da svoju priču svrši kako valja
Na kraju pastir po dragulj pošalje,
što Anđelika na dar mu ga dala,
za gostoprimstvo da mu bude hvala.

Zaključak taj je ko sjekira bio,
s kojom mu Amor propalica grubi,
kad ga do sita mlatio i bio,
zamahom jednim i glavu odrubi.
Zalud je Orland svoju tugu krio
kad bol sve jače srce mu probudi
i sam mu oči proplakaše,
a hoće-neće usne projecaše.

Kad tako uzde bolima popusti
(u tuzi sama ostave ga ljudi)
Iz zjena potok suza mu se spusti
niz tužno lice na umorne grudi:
al´krevet mu je od koprive grđi
a od kamena tvrdoga još tvrđi.

U toj mu teškoj muci na um pade,
da tu gdje leži, na istoj postelji,
neharna žena stoput se predade
svog ljubavnika i žudnji i želji.
S kreveta svoga hitrije ustade
no seljak, kad se na travi kobelji
pred san, te zmiju pod sobom osjeti;
on s većom mržnjom s perine odleti.

Najednom strašno mrzak mu postane
taj krevet, kuća, pastir i pobježe,
ne čeka dana ni zoru da grane,
a ni da mjesec sa planine leže:
oružje zgrabi, svog konja popane,
bježi u šumske najcrnje gusteže,
i kad sam osta, ljutu bol iskali
urlajem, krikom, što kroza nj provali.

Plakat i vikat nikad ne prestade,
danju ni noću nigdje nema mira,
od grada bježi, u selu ne stade,
po šumi luta, ležaje ne bira.
Čudi se otkud glava mu postade
šumeća česma, što iz svog izvira
uzdahe baca i snosit ih kako
još može, plače i zbori ovako:

„Uzdasi, ovi znaci moga jada
uzdasi nisu, uzdah takav nije.
Prestane uzdah katkad, a ne pada
u mojim grudima tuga; to ih vije
Amor, što gori u mom srcu, kada
krilima svojim oko vatre bije.
Amore, kakvim čudom ti navališ
u vatru krilom, da ga ne zapališ?

Ja nisam onaj, što se, da sam, čini;
Orland je mrtav, pod zemljom je sada.
Njegova gospa taj zločin učini,
vjerom mu krenu, ona smrt mu zada
ja duh sam njegov, što po pomrčini
tog pakla luta i odijeljen strada,
da sve što osta bude u toj sjeni,
ko primjer svakom ko vjeruje ženi.“