Kad se debitantski album u samo tjedan dana probije do vrha britanske top-liste, oprezniji slušatelj najprije će se pripremiti za susret s protagonistima nekakvog reality showa koji su odlučili dodatno unovčiti svoju iznenadnu popularnost.
No, White Lies nisu neke face s televizije. Trojica dvadesetogodišnjaka iz londonskog predgrađa Ealing otkrio je Stephen Street dok su još bili u srednjoj školi i zvali se Fear Of Flying. S njim su snimili dva tipična Brit-pop singla, a onda su pretprošle zime promijenili ime, ali i zvuk benda.
Karijera filmske brzine
Na koncertnu premijeru White Liesa, održanu prije nepunih godinu dana, došli su gotovo svi londonski lovci na talente i otad se njihova karijera razvijala filmskom brzinom. Lanjski singlovi „Unfinished Business“ i „Death“ doveli su ih do pozornica renomiranih festivala i do klupske turneje s Glasvegasom, a u prosincu su osvanuli na popisima najperspektivnijih novih bendova.
U euforičnim komentarima britanskih kritičara zaredale su se usporedbe s Editorsima i Interpolom, kao i s velikim graditeljima post-punkerskog „tamnog zvuka“ iz ranih 80-ih. Pjevač i gitarist Harry McVeigh, basist i tekstopisac Charles Cave i bubnjar Jack Brown u svojim crnim odorama možda najviše podsjećaju na Joy Division, ali album „To Lose My Life…“ zvuči kao rad marljivih učenika škole koju su utemeljili Ian McCulloch s Echo & The Bunnymen i Julian Cope s Teardrop Explodes.
Ponajbolje pjesme White Liesa prizivaju nezaboravni Teardrop Explodes prvijenac „Kilimanjaro“, a u vokalu Harrya McVeigha ima i previše sličnosti s Julianovim načinom pjevanja. Premda usporedbe White Liesa s velikim liverpulskim uzorima katkad opasno zapinju zbog naivne darkerske poetike u kojoj se riječi smrt i umiranje ponavljaju češće nego u vijestima iz Gaze, himnički refren aktualnog singla „To Lose My Life“ daleko je jači nego što će vam se učiniti kad na papiru pročitate poruku „lets grow together and die in the same time“.
Studijski velemajstor
Uz pomoć prekaljenog studijskog velemajstora Alana Mouldera i producenata Eda Bullera i Maxa Dingera, koji su prije radili za The Killers i Glasvegas, mlađahni londonski trio snimio je album velikog komercijalnog potencijala. Poslije ovako impresivnog starta na top-listama neće biti nikakvo iznenađenje ako se White Lies do ljeta proguraju među festivalske headlinere i počnu ugrožavati neumjereno razvikane The Killerse.
Izvor: Jutarnji hr Ilko Čulić