Tvrtko Vuković je rođen u Slavonskom Brodu 1969. Književni naučnik, kritičar i pesnik. Radi na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predsednik je „Goranoog proljeća“.

Objavio je:

Slijeganje ramenima, 1995; Off line, panorama hrvatskoga pjesništva devedesetih, 2001; Golmanu, lovcu i šumaru, 2002; Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši, aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu, 2005.

VRIJEME VEPROVA

Svitanje se pružilo preko livade
Gdje su divljale lovorike i teške grude mesa.
Na nišanu sam uzgajao sovu
Za pazuhom i pod kapcima moj je Bog
Bio uhvaćen u zamku.
Ipak, rastao sam kao ambrozija
Na rubovima njive moje su cvjetove
Gazili nogama i spaljivali
Nisam se osvrtao, nisam bježao
Nisam govorio, usukao sam se u sebe
Prigrlivši sisu svoje oportunističke majke
I živio mimo svijeta kao
Lopta u bunaru.
Kuća se srušila na tjeme moje obitelji
Sin je zaspao
Žena se zaredila
Napisao sam esej o tom strašnom
Vremenu veprova
Ali ga nisam objavio.
Veliki tetrijeb – tetrio tetrix
Kljuca na vrata povijesti kao hladnokrvni
Forenzičar zauzdanosti.
Njemu se jedinom nema što reći.

NJEŽNOST

Na grudi kao maloga bespomoćnog psa
Privio sam prve ubode što su zacementirali
Mozak i revnom nježnošću straha navalili
Gristi me, gristi me, gristi me dok ne poludim.
Svijao sam se pod naletima nebeske gluhonijemosti
Ekran televizora bljeskao je poput naranče
U mraku sobe vidjela se još samo prošlost
Zgurena čahura metka što se smješkao.
Zavidno neosjetljiv na ceremonijske trube
Prdio sam kao kod kuće potiho, sočno, ranjivo.
Bijele sestre milosrdnice, bijele velike oči Isusa
Bijeli mimohod raspamećenosti i bijeli bjelcati
Zabijeljeni oblaci bjeloočnica pamtili su:
Lako je bilo sresti nekoga i popričati.
Lako je bilo progutati važne riječi.
Svemu sam se mogao smilovati.

MOJ ZELENI JEZIK

Najveća životinja bila je u meni.
Imala je svoj jezik i kada se moj
Raspadao ona bi ga krvožedno sisala
Dok ne pocrni. Moj nevini zeleni jezik
Nikada nije progovorio na usta duše
Jer se bojao smrti kao kakav prištavi
Nogometni vratar jedanaesterca.
Cijeli je život proveo u buretu mesa
Ne znajući za ljubav, logiku, udisanje
Očaj. Slušao sam kako šumovi njegova
Srca nerazumljivo pjevaju, slušao sam
Kako sivi glas žene zamire
Ispod tutnja Božjih sklekova
Bio sam opčinjen
Pao sam u krilo čednosti.
Jezik svoj zeleni, šumski, jelenji
Svinjski, travnati, borovi, utabani
Odgonetnut nisam mogao.
Njegova su slova imala neprozirne
Celofane oko sebe koji su bezobrazno šuškali.

ŠUMAR KOD KUĆE

Ostavio si miris šume za sobom, miris duhana i zabrinutosti. Kuća ti je
bila tijesna, pa si se preseljavao na proplanke i u prosjeke. Izvlačio si trupce
iz blata, vozio si velike američke traktore, dizalice si usmjeravao prema
krošnjama, nebu i Bogu. On je cvilio. Ti si ga odgurnuo nogom. U kući je
zavladala tišina.

IDEOLOGIJA JELENA

Jelen te pokopao. Neka nova povijest izoštrila je rogove i nazvala se
kapitalcem. Posijala je korov na cvjetnu livadu. Posijala je cigle i kreč. Bio
si veliki vođa. Ideolog. Nosio si bedž na prsima, prašio si turove. Strujom si
se napajao dok si svijetlio milijunima neposvećenih. Ostao si sam. Poneka
svijeća, trač, gerber, pišljivi srk sjećanja. I vječno, veliko, vuneno, zauzdano
ništa. Trpiš li ili si sretan? Na barikadama, tvoji suborci, zgrbljeni starci,
vodene glave, ne nose barjak. Njihova se prašnjava smionost sasušila u
herbariju bezizglednosti. Otišao si na vrijeme. S jelenom na ramenu kao
pravi lovac. Bokericu o klin. Krila na ugodu Bogu. Ponosim se tobom.