Danja Đokić – „Dah proljeća u sazreloj jeseni“
UUG ESSEGG OsIjek, 2009. g.

Krajem protekle godine u izdanju UG ESSEGG iz OsIjeka izašla je iz štampe knjiga Danje Đokić, „Dah proljeća u sazreloj jeseni“. Knjigu za izdavača potpisuje Ilija Matić, ilustracije je uradio akademski slikar, Tomislav Perazić, dok je slika na naslovnoj strani, delo Milenka Šećerovića, a grafičko oblikovanje i štampa su delo izdavača. Recenzent ove knjige, Halil Džananović o sadržaju je zapisao sledeće:

Pričinjavalo mi je zadovoljstvo čitati njenu poeziju. Uz par naglašenih detalja, koji je čine meni posebnom, i bezbroj nenaglašenih, a ostavljenih čitateljima da i oni steknu isto mišljenje o njenoj posebnosti i vrijednosti u pjesničkom izričaju , njena se poezija, osim svih pohvala, karakterizira i porukom kako za ljubav nikad nije kasno. Kako ljubav u zrelom dobu života nudi sigurnost i toplinu višeznačja. „Dahom ljubavi nošena“ – „A ja već osjećam miris / Zrelih dana zajedništva,/ Kako se širi i zamamno osvaja,/ Ljepotom konačnog sjedinjenja.“ „Na naš račun“ – „Ozelenjela, olistana i rascvjetana, / Oplemenjena tvojim sjemenom trajanja, / Obećala sam ti se na beskonačnost dijeljenja“.

Kad tijelo progovori, kad se šapat munjama osnaži, kad iz nezaraslih rana pokuljaju sjećanja, kad u nama zaigra mladost, u nama će izrasti i spoznaja kako ovaj život nismo uludo protračili, ako smo barem dio ovoga iz stihova, koje smo pročitali i u svom životu doživjeli. „Najdražem“ – „O Bože, kako je predivan osjećaj /Biti umotan u tvoje ruke, / Zagrađen tvojim dlanovima, / Uljuljan u tebe kao u mekoću platna,/ Dok se savijaš oko tijela bez kraja./ Ni pamuk gnijezdo, ni stakleno zvono,/ Ne zamjenjuju sigurnost i toplinu zagrljaja“.

Kad zatvorimo korice ove knjige, siguran sam, nećemo zatvoriti svoja osjećanja. U nekom od slijedećih dana u zivotu, u nekim prilikama, a ako nas nisu već kod čitanja uzdrmali, u nama će iznenada odjeknuti Danjini stihovi. Stihovi o ljubavi, za ljubav, do ljubavi.

Danja Đokić rođena je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska, objavila je tri zbirke poezije, povremeno piše i književne osvrte, a bavi se i digital art grafikom. Radove je objavljivala u raznim časopisima, kako klasičnim, tako i elektroničkim. Član je Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo. Živi i radi u Sarajevu.

ŽIVOTNOST

Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U lijevo i desno orjentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
A pjevam prstima što su se u dvije šake
Po istom logičkom rasporedu stisli.
Plačem zvijezdama padalicama što klize
Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
A smijem se očima sedefastih bisernica
Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.
Pozivam te večeras na premijeru,
Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Licemjerja što se svijaju u parabolu
Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I njihovi se obrazi proziru od tančine,
A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.
Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.

PERSEKUCIJA MENE U MENI

Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.

* * *

Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.
Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.

OKRENI SE, BAREM ZA KRAJ

Umornim treptajem
Poslijednju sumnju iskapam.
Gdje li je sve to stalo
U ovo moje oko malo?
Anđeli nebeski,
Čuvari sretnih snova,
Mene i ovaj put preskaču.
Daj, okreni se još jednom,
Zemlju zavrti u suprotnom smjeru.
Ti to možeš, ti utačeš i rastačeš,
Životima našim se igraš.
Zjenicama sam te davno upila,
U splet svojih žila unijela.
Kolaš sada mojim krvotokom
Kao da je tvoj, od iskona.
Daj, okreni se ponovo,
Pogledaj, još ima tebe u meni.
Ne zaboravljaj se u bespućima
Moje duše i uzavrelog tijela.
Kad si me ranio,
Kad si mi ožiljak ostavio,
Uzmi i ovaj kofer uspomena,
Kad budeš odlazio, zauvijek,
Sa stanice životnih neuspijeha.
Daj, okreni se bar na tren,
Da te ispratim osmijehom
I zaleđenom suzom u oku.
Okreni se, za onaj zadnji put,
Što se obično navješćuje
Zalupljenim vratima tuđe duše.