Nova knjiga Marka Tomaša

U izdanju sarajevskog Buybooka izašla je nova knjiga pesama Marka Tomaša pod naslovom „Zbogom, fašisti“ koju za čitanje preporučuju Faruk Šehić, Predrag Lucić i Olja Savičević Ivančević

Baš u trenutku kada pomislim da je za mene poezija mrtva i nebitna pojavi se knjiga koja me obasja nadom. Knjiga pjesama Zbogom, fašisti Marka Tomaša je njegova najzrelija, i bez ikakve sumnje, njegova najbolja pjesnička zbirka. Začeci ove knjige su bili vidljivi u ranijim Markovim knjigama, i neću pretjerati ako kažem da sam očekivao ovako potpunu, zaokruženu zbirku. Ova knjiga ima u sebi ono što za mene čini poeziju danas, ima tajanstvene sastojke ljudske duše, eho kosmosa, mirisne trave ili pjesmu kao politički iskaz, kao jasan etički stav, i govor o stvarnosti. Posebno me raduju precizne i jasne pjesme koje govore o kompleksnom identitetu, „nepriznatom“ od tri be-ha boga i tri be-ha nacije. Identitetu jednog čovjeka, pjesnika, anarhiste i vjernika i ateiste i pagana istovremeno. U ovoj knjizi i hrizanteme su fašisti, a kiša preuzima komandu nad svim stvarima i rastapa tužni i lijepi svijet grada uništenog ratom. Svaka istinita knjiga pjesama našeg doba je lična karta vremena u kojem pjesnik živi, svjedočanstvo i trajni dokument. Nema većeg uspjeha za poeziju.

Faruk Šehić

RANE I SOL MARKA TOMAŠA: Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u „Marku Tomašu“ i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Predrag Lucić

U doba non-stop rasprodaje, ideja i ideala kojima dnevno ističe rok trajanja, ne postoji jasnija kontra svim mogućim tiranijama od društveno nekorisnih i subverzivnih radnji kao što su, na primjer, zaljubljivanje ili pisanje stihova. Markova je poezija pokret unutrašnjeg otpora, znak slobode i samim time čin antifašizma. Čitanje i pisanje pjesama jedan je od rijetkih preostalih načina kojima se, makar na jedno popodne, može reći /zbogom/ tiranima. Tomaš to ustrajno radi već godinama, zbog čega se, nažalost, nije smanjio broj fašista, ali se zato povećao broj slobodnih čitatelja na barikadama poezije.

Olja Savičević Ivančević

Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

A sada, nekoliko pesama iz knjige Zbogom, fašisti:

SVETAC

Kada sam ga srela
upravo je pobio obitelj.
Sjedio je na zgarištu kuće
izgledajući iscrpljeno.
Toliko je planina udahnuo,
toliko gradova, krvi,
i čitavo jedno jezero
sa gordim labudovima.
Kada govori
sate ispuni kasnonoćni jazz.
Priča o Parizu
i kako je u Barceloni
poljubio hermafrodita,
planirao otići u berlinski ZOO
udaren čarobnim gljivama,
a završio u ulici punoj prostitutki
još luđi, u potpunom očaju.
Tijelo je, u stvari, vječno, ništavno.
Tako i duša graniči sa suncem.
Moj je dragi tako lijep.
Ponaša se kao smrt.

POPODNEVNI ČAJ S ENGLESKOM KRALJICOM

Majakovskog sam
uvijek zamišljao kao spomenik.
Sve što nada mnom čini nasilje
lijepo je i od boga,
jer sam iz ropskog naroda,
trpim i ne trebam utjehu.
Krvoločni anarhist
Peter the Painter
nestao je u noći
ili nije ni postojao.
Ulica Sidney – 1911.
Tianmen trg – 1989.
Palach, čovjek buktinja – 1969.
i ja – 1978.
također žrtva velikog 20. stoljeća.
Trebam se diviti čempresu koji ne krvari,
bezbrižnim djevojkama iz turističkog prospekta.
Ako volim rijeke
trebam ih posjećivati
čak i sivu Thamesu
ili mrtvi Hudson.
Ništa nisam naučio od Majakovskog,
počeo sam ga izbjegavati
kad je krenuo rat,
preko ramena mi je izvirio Trocki
i tad sam u sebi otkrio malog fašistu.
Ljubavi, to što sam te ubio
bilo je iz milosrđa.

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?
Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?
Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?
Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život
od reklama nad ulazom u novi tržni centar?
Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?
U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?
Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.
Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.
Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.

STVARNO SI PRETJERAO, LEONARDE

Ti i ja, Leonarde,
mi smo sitni fašisti,
nešto poput džeparoša.
To je, valjda, poezija,
mali privatni konc logor.
Hajde onda, u to ime,
pozdravimo Hitlera.
Budimo ljubazni prema Staljinu,
ponudimo ga čajem i votkom.
Provest ćemo dan u ugodnom razgovoru,
u sjeni starih zidina,
razmijeniti iskustva;
i ljubav je zločinački projekt.
Znam sigurno nekoliko ljudi
kojima je čežnja uništila život.
Htjeli smo biti tužni poput tebe
misleći da tako
nećemo postati masovne ubice.
A vidi nas sada
samo nam očnjaci još uvijek rastu.
A stari Židov je otkrio Zen,
spokojno sjedi na Mount Baldyju
i pravi se da ne zna ništa o tome.

VIKEND NA MJESECU

Hoće mi netko, molim vas, reći
u kojem je smjeru pustinja.
Mlijeko se suši.
Sve je pijesak.
Vojnik, jablan, samoubojice.
Pas je izgrizao ružu staru 30 godina.
Očekuju da ga vežem na bašti,
razapnem, kaznim.
Poštujem uspravnu samoću svoje žene.
Francuska, Francuska,
miris travnja,
Provance,
brijegovi ispod zelene,
tvoj kruh je bajka
i tvoja udomiteljska ozbiljnost.
Zbogom, zbogom, sitni prljavi fašisti
spremni prodati čast
za dva piva i cigaretu,
za minut dužu noć.
Vi ne volite vaše žene i svoj život.
Vi ste obične pičkice
(oprosti, pičko, ti najdivnije utočište).
E sad, da se vratim na katedralu.
Nitko ne očekuje snijeg.
Brda su kao sudbina, neizvjesna.
Pročitao sam nešto o Majci Terezi.
Behar je raspršen. Jesam li stvarno lud?

Izvor: e-novine.com