Ivana Bodrožić, rođena je 1982. godine u Vukovaru. Studirala je kroatistiku i filozofiju u Zagrebu. Objavljivala poeziju u književnom časopisu Quorum, Vijencu i radijskoj emisiji Danijela Dragojevića Poezija na glas. Godine 2005. dobila je nagradu Goran za mlade pesnike i izlazi joj zbirka poezije Prvi korak u tamu. Za istu knjigu dobila je i nagradu Kvirin za najbolju pjesničku knjigu u 2005. autora do 35 godina.

SOBA 325

Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.

Svijet se događa oko mene.

Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,
nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-u
sobe 325
pisati pisma mom tati
koji je NESTAO.

To je službeni termin.

*    *    *

Postavili su svoje kamere odmah uz rub ceste.
Ti si izlazila iz grada kao toliko puta do sada.
Tog jutra malo drugačije, s obješenim ocem oko vrata.
Gledam te danas, nakon mnogo godina
na nekom stranom programu, mogla si biti
moja prijateljica, razmišljam o tome
dok izgovaraš:
we are not guilty,
we don’t have food,
they kill us,
but we still don’t hate.
Dirljivo je kako na neki način imaš taj prozor u svijet,
zamišljam kako si učila engleski možda baš
u mojoj školi, i koja je mogla biti lekcija
u kojoj se uče kill, guilty, hate, ili je to bilo
iz filmova, pa si sada bliža tim ljudima koji
su u sigurnim svjetovima jer su iza kamere.
Kakva čudna pravila u ovom svijetu,
a u istom gradu se vodi rat.
Prebacujem program,
puno me to košta, ali proganja me slika tvog oca
koji se udara šakom pored rupe na džemperu,
tamo negdje gdje dođe srce i kako je nemoćniji od
tebe, djeteta, jer ne može prevesti ni koliko ga boli,
a kada bi mogao, misli, sigurno bi oni iza kamere
došli i barem pritisnuli dlan na to mjesto.
Ovako, postaje jasno koliko je ozbiljna jezična barijera
kada to želi biti.

*   *   *

Što se dogodilo sa ženama iz mog života?
Znam da mi više nitko ne čuva leđa.
Mjesec se iz tridesetog pokušaja stanjio u struku,
polako ostajem sama.

Kada ih posjetim
najviše me rastuže pogledi prekriveni mrenom,
stolnjaci prekriveni mrljama.

Zauzimam njihovo mjesto, trebat će se boriti i uzeti pojačanje.
Punim mjesto u postelji.
Popravi mi kapuljaču, tebi se to čini malo,
ali i to malo ne možeš baš svakome reći.
Popravi i otvaram ti vrata svoje intimnosti.
Ostajem u kutu sobe, mirno ću sjediti i čekati da sve prođe.
Kao u djetinjstvu polizati žljebove napolitanki,
a ostalo sakriti u salvetu.

Okrećem se za svakim svjetlom, ovladavam potrebnim vještinama,
slušam kako trava ratuje pod zemljom,
prolijeva sokove.
Suzdržavam se od života, nekad te tako ne volim.
Na primjer, na primjer,
kada bjesni oluja, zrak vrišti u sobu lupom prozora,
a ja zamišljam da me nađu utopljenu i plačem, plačem,
a ti samo zatvoriš prozor i misliš da si bog.

Okrećem se za svakim svjetlom.
Mogu li više strepiti nad životom?